ca
BOGIĆ BOGIĆEVIĆ

Čovjek koji je 1991. rekao ‘ne‘ Miloševiću i Kadijeviću vraća se na scenu nakon 30 godina

Bogićević će ne jednom reći: ‘Jesam Srbin po nacionalnosti, ali ne po profesiji‘
Bogić Bogićevic
 Željko Puhovski/Cropix

Čovjek koji je u suludim vremenima sačuvao razboritost vraća se na scenu nakon 30 godina, i to kao gradonačelnik Sarajeva, grada koji je razoren u ratu koji je nastojao spriječiti. Taj hladni utorak, 12. ožujka 1991. godine, je dan koji ga je učinio nezaboravnim. Beogradom je puhala zimogrožljiva košava, a po ulicama tada još glavnog grada atrofirajuće države vidjeli su se svježi tragovi tenkova koji su koji dan ranije izašli u pomoć Slobodanu Miloševiću.

Bio je to povijesni trenutak koji je promijenio tijek zbivanja u Jugoslaviji, a jednog, tada mladog 36-godišnjeg političara, koji je u dramatičnom trenutku svog života ostao dosljedan svojim principima, zauvijek upisao u legendu. Bosanskohercegovački član predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević, u danima kada su "krvna zrnca" bila sve, odlučio je ostati svoj i time odrediti ne samo sudbinu jednog povijesnog časa, nego odrediti vlastitu poziciju i moći se pogledati u ogledalo u vremenima kada su se masovno presvlačili kaputi i lakirale biografije.

Trenutak nadahnuća

Bio je to trenutak političkog razuma i nadahnuća ili labuđeg pjeva, u atmosferi koja je bila suprotnost njegova čina. Već mjesecima se u Jugoslaviji osjećao zadah nadolazećih sukoba. Srbija Slobodana Miloševića bila je u naletu, vojni vrh JNA mu se priklonio i smatrao je da nema nikakvih prepreka da on zavlada situacijom i ostvari planove koji su osmišljeni u SANU-u. U Hrvatskoj i Sloveniji su održani višestranački izbori, osnovana je paradržavna tvorevina SAO Krajina. Milošević i JNA imali su mnoge adute u svojim rukama, želeći nasilnim putem ostvariti svoje planove o dominaciji prije nego što se, kako su pretpostavljali, Slovenija i Hrvatska osnaže.

Tog sumornog utorka na dnevnom redu bio je prijedlog srbijanskog člana predsjedništva Borisava Jovića o uvođenju izvanrednog stanja u Jugoslaviji i razoružanja policijskih i vojnih snaga u Sloveniji i Hrvatskoj, odnosno uprošćeno govoreći tražila se legalizacija vojnog udara i uhićenje tadašnjih političkih vodstava Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Miloševiću se žurilo. Zbog napete situacije u samom Beogradu članovi predsjedništva vojnim su autobusima, a da nisu im kazali gdje ih voze, iz Palače federacije, gdje su se održavale sjednice osmočlanog predsjedništva, odvezeni u podzemni bunker Generalštaba.

To je vjerojatno dodatno moralo ostaviti (melo)dramatičan utisak na članove predsjedništva. Milošević, Jović i tadašnji ministar obrane, general Veljko Kadijević smatrali su da imaju većinu za svoju zlokobnu odluku. Srbija je do tada sredila "antibirokratskim revolucijama" i ustavnim promjenama da su uz nju bespogovorno Crna Gora, Vojvodina i Kosovo. Trebao im je još jedan glas, a taj bi bio onaj Bogića Bogićevića, po nacionalnosti Srbina. U komandnom centru JNA na Topčideru, nekoliko katova pod zemljom, trebalo je donijeti važnu odluku.

Grijanje nije radilo pa su se članovi predsjedništva ogrnuli dekama, a generali u svoje šinjele. Milošević je bio siguran, misleći da će Bogićević glasovati "kao Srbin" i time donijeti prevagu 5:3. No, tada je došlo do obrata. Bogić Bogićević podizanjem ruke "protiv" prijedloga o uvođenju izvanrednog stanja poremetio je planove JNA i Miloševića. Taj kratki potez ruke vinuo ga je u orbitu.

Prema svjedočanstvu Stipe Mesića, tadašnjeg hrvatskog člana predsjedništva, Jović je nervozno uzviknuo - "Bogiću, pa ti si Srbin!". No, ovaj mu je smireno odgovorio: "Jesam, ali prije svega zastupam interese građana BiH". Kadijević je nakon Bogićevićeve "Božje ruke" ljutito i bez riječi izjurio iz bunkera. Bogićević će potom ne jednom reći: "Jesam Srbin po nacionalnosti, ali ne po profesiji". Kazat će i su ga Milošević i Jović prijetnjama nastojali primorati da glasa "kao Srbin" pa je "time moj otpor bivao sve veći". Tadašnji, ali i mnogi današnji beogradski mediji proglašavali su ga ovovjekim Vukom Brankovićem, arhetipskim srpskim izdajnikom.

Čekanje odluke

Svojim je držanjem pokazao da se i u suludim vremenima ne mora potpasti pod atmosferu, pogotovo jer Bogićević nikada nije "naplatio" karijerom ili položajem taj svoj čin. Po strani je ostao dugo, a njegova moralna odluka izgubila se u jeci topovske grmljavine. "Pokušao sam spriječiti rat." Nije želio biti dio ratnih zbivanja. Tog 12. ožujka 1991. nije maknut, a sve više izlazi na vidjelo koliko je to tada bio krucijalan događaj. Sada, nakon što je SDA izgubio izbore u Sarajevu, SDP je predložio zaboravljenog asa za gradonačelnika, upravo kao zalog principijelnosti te zalaganja za multietničko Sarajevo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2020 11:22