Tony Blair jedan je od rijetkih britanskih premijera koji se istodobno sa završetkom mandata ostavio politike, primjer koji je poslije pratio njegov tihi obožavatelj David Cameron nakon što je ljetos podnio ostavku na mjestu zastupnika u parlamentu.
U Blairovu slučaju ta se odluka pokazala osobito isplativom. Bivši britanski premijer imao je malo vremena za odmor od visoke politike - sa svojom humanitarnom organizacijom Tony Blair Faith Foundation veći dio godine provodi na putu, a s korporacijom Tony Blair Associates sklapa poslove koji su mu tijekom proteklih deset godina donijeli milijune i učinili ga jednim od najbogatijih bivših britanskih premijera.
Pola milijuna eura
Kada uhvati koji slobodan trenutak, održava govore diljem svijeta za koje naplaćuje pola milijuna eura za pola sata. S tako organiziranim profesionalnim životom i rezultatom analize Sir Johna Chilcota koji ga optužuje za katastrofalne posljedice rata u Iraku, čovjek bi pomislio da je bivšem britanskom premijeru bolje držati se podalje od politike. Posebno kad se još tome doda da upravo njega mnogi na današnjoj europskoj ljevici (uz tadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera) optužuju za uništavanje te političke opcije svojom politikom “Trećeg puta”. Stoga je kao osobito iznenađenje primljena Blairova izjava da bi se uskoro mogao vratiti u svijet politike.
U nedavnom intervjuu za časopis Esquire Tony Blair je podijelio svoju zabrinutost aktualnim stanjem britanske ljevice. Njegov nasljednik, lider Laburističke stranke Jeremy Corbyn, stranku vraća u šezdesete, godine osobito mračne u povijesti stranke, rekao je Blair, zbog čega razmišlja o tome da se prihvati posla i spasi stranku. “Imam li velike osjećaje prema tome? Da, imam. Jesam li vrlo motiviran time? Da. Kamo ću krenuti odavde? Što ću točno napraviti? To je otvoreno pitanje”, rekao je Blair.
Bujica emocija
Očekivano, njegova je izjava, iako zasad ne nudi konkretne detalje o njegovu eventualnom povratku u politiku, pokrenula bujicu emocija ne samo u političkim kuloarima Velike Britanije, nego i u javnosti koja je podijeljena po pitanju doživljaja Blairova lika i djela.
Slično je i unutar Laburističke stranke koja je aktualno podijeljena u dva žestoko suprotstavljena tabora.
S jedne su strane takozvani corbynovci, dijelom okupljeni oko aktivističke skupine Momentum koja djeluje kao Corbynova osobna PR mašinerija i smatra se najzaslužnijom za Corbynove dvije pobjede u izboru za lidera stranke. Ideološki suprotstavljeni su pripadnici lijevog centra, u političkim kuloarima poznati kao Blairites (blairovci), koji Laburističku stranku vide kao modernu stranku lijevog centra i zgražaju se nad Corbynovim prozivanjem kapitalizma i negiranja Blairovih zasluga.
Na ovogodišnjoj konferenciji Laburističke stranke, održanoj krajem prošlog mjeseca u Liverpoolu, istaknuti laburistički političar Tom Watson, trenutačno na mjestu Corbynova zamjenika, održao je strastveni govor kojim je upozorio svoga šefa da kapitalizam nije neprijatelj. Njegov je govor bio svojevrsna oda Novim laburistima, odnosno Tonyju Blairu i Gordonu Brownu koji su svojom politikom lijevog centra druga krajnost stranke od Corbynove čiste ljevice. “Ne znam zašto se posljednjih šest godina fokusiramo na ono što je bilo krivo u vladama Blaira i Browna. Pljuvanje po našoj prošlosti nije način da poboljšamo svoj brend. Tako nećemo pobijediti na izborima! A trebamo pobijediti na izborima”, rekao je Watson.
Dok Jeremy Corbyn želi vratiti stranku pravim ljevičarskim vrijednostima, što dalje od naslijeđa Blairova New Laboura, po pitanju njegova prethodnika antipatije su uzajamne. Netom prije (prvih) izbora za vodstvo stranke Tony Blair je ovim riječima opisao mogućnost da na mjesto njegova nasljednika stupi Jeremy Corbyn: “Ako on preuzme vodstvo, javnost će isprva biti zabavljena, čak zaintrigirana. Ali, kako se godine budu redale, a torijevski program zagrize Britaniju te potreba za efektivnom opozicijom poraste - a opozicija je efektivna samo ako ima nade pobijediti - javnost će postati ljutita. Tražit će način da nas kazne”. U danima uoči izbora koji su Corbynu osigurali mjesto predsjednika stranke, svoju stranku upozorit će da hodaju zatvorenih očiju i ispruženih ruku preko ruba brda s oštrim kamenjem u podnožju.
Sličan pesimističan stav imaju gotovo svi laburisti s kojima sam razgovarala, nasljednici politike New Laboura koja je modernizirala Laburističku stranku i približila je centru. Zbog takve podijeljenosti mnogi pogađaju da bi se već u mjesecima koji dolaze Laburistička stranka mogla raspasti, odnosno podijeliti u dvije stranke. To bi bilo kobno ne samo za tradicionalno jednu od najvažnijih britanskih stranaka, nego i za politički život Britanije jer bi uoči Brexita vladajuća Konzervativna stranka ostala bez prave opozicije. Tony Blair upozorio je da se primicanjem laburista krajnjoj ljevici Ujedinjeno Kraljevstvo pretvorilo u državu s jednom strankom. Poznata je činjenica da slaba opozicija rezultira slabom vladom.
Domoljublje
Spašavanje ljevice Tony Blair vidi stoga možda kao svoju domoljubnu dužnost. Iako je neočekivan, za bivšeg premijera ovo nije prvi pokušaj povratka politici. Blair nije krio da je priželjkivao mjesto prvog predsjednika Europskog vijeća koje mu na kraju nije ponuđeno, nego je izabran bivši belgijski premijer Herman Van Rompuy, haiku pjesnik. U međuvremenu se britansko članstvo u Europskoj uniji raspalo, odnosno u raspadanju je, zbog čega se dio krivnje pripisuje slaboj kampanji Jeremyja Corbyna za ostanak u EU, zbog koje su čak i laburistički birači, instinktivno naklonjeni Bruxellesu, svoj glas dali Brexitu. Oni koji pozdravljaju mogući povratak Tonyja Blaira na političku scenu mogli bi, stoga, povući paralelu - ako zbog pritisaka unutar stranke Blair odustane od svoje ideje povratka politici, Laburistička stranka mogla bi ostati bez osobe dovoljno karizmatične da je ujedini.