SLAVOJ ŽIŽEK

‘Da biste shvatili što se zapravo događa i tko protiv koga ratuje u Ukrajini, pažljivo pročitajte ovu Putinovu izjavu‘

Rusija namjerava zavladati proizvodnjom hrane u toj mjeri da će moći ucjenjivati ​​cijeli svijet. To je moguća ekonomska stvarnost koja hrani Putinov imperijalni san, smatra Žižek

Slavoj Žižek

 Željko Puhovski/Cropix

Slavoj Žižek, slovenski filozof planeterne slave i popularni komentator političkih i kulturnih fenomena u nizu čitanih zapadnih medija (valja napomenuti kako je jedno vrijeme bio rado viđen gost i u programu Russia Today), objavio je u britanskom Guardianu kolumnu u kojoj je, prilično otvoreno, iznio svoje mišljenje oko zauzimanja strana u sukobu Rusije i Ukrajine. Žižekov tekst prenosimo u cijelosti.

Vrijeme za buđenje

Za mene je klasik Imagine Johna Lennona uvijek bila pjesma koja je popularna iz pogrešnih razloga. "Svijet koji živi kao jedan" najbrži je način da završimo u paklu.

Oni koji, kada je riječ o ruskoj invaziji na Ukrajinu, zastupaju pacifizam - zapravo ostaju zarobljeni u vlastitoj verziji pjesme Imagine. Zamislite svijet u kojem se napetosti više ne rješavaju oružanim sukobima, maštaju takvi. Europa je danas ostala zarobljena u upravo takvom stanju, ignorirajući brutalnu stvarnost izvan svojih granica. Sada je vrijeme za buđenje.

San o brzoj ukrajinskoj pobjedi završio je. U onome što sve više izgleda kao dugotrajna pat pozicija, Rusija polako napreduje, a njezin je krajnji cilj jasan. Više nema potrebe čitati između redova kada se Vladimir Putin uspoređuje s Petrom Velikim: "Na prvi pogled, on je bio u ratu sa Švedskom koja joj je nešto oduzimala… Nije oduzimao ništa, vraćao je… Vraćao je i osnaživao, to je radio… Jasno je da je na nama bilo da vratimo i da se pojačamo."- decidirano je ustvrdio ruski predsjednik.

Da biste shvatili što se zapravo događa u Rusiji treba pažljivo pročitati još jednu Putinovu izjavu. Radi se o sljedećoj: "Da bi mogla preuzeti nekakvo vodstvo - a ne govorim nužno ni o globalnom vodstvu, već o vodstvu u bilo kojem području - svaka država, bilo koji narod, bilo koja etnička skupina treba osigurati svoj suverenitet. Jer ne postoji ništa između, ne postoje posredne države: ili je država suverena, ili je kolonija, bez obzira na to kako se kolonije nazivaju."

Implikacija ovih Putinovih stihova, kako je rekao jedan komentator, jasna je. Postoje dvije kategorije države: one suverene i podređene, tj. one osvojene. Prema Putinovom imperijalnom mišljenju, Ukrajina bi trebala spadati u potonju kategoriju.

I, kao što je prilično jasno iz ruskih službenih izjava posljednjih mjeseci, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Finska, baltičke države... i na kraju sama Europa "spadaju u potonju kategoriju".

Sada znamo što znači poziv da se Putinu dopusti da "spasi obraz". To ne znači tek pristajanje Ukrajinaca na teritorijalni kompromis u Donbasu, već to znači pristanak na Putinove imperijalne ambicije. Razlog zašto ovu ambiciju treba bezuvjetno odbaciti je taj što smo u današnjem globalnom svijetu u kojem nas sve progone iste katastrofe. Sve države su zapravo posredničke: niti su potpuno suverene niti su pokorene. Inzistirati na punom suverenitetu u suočenju s globalnim zatopljenjem potpuno je sumanuto, budući da sam naš opstanak ovisi o uskoj globalnoj suradnji.

Putinov veliki plan

No valja znati kako Rusija nikako ne zanemaruje globalno zatopljenje. Radi klimatskih promjena arktička ruta postat će ključna. (Na kraju, zato je i Trump želio od Danske kupiti Grenland). Zbog eksplozivnog razvoja Kine, Japana i Južne Koreje, glavna prometna ruta će ići sjeverno od Rusije i Skandinavije. Ruski strateški plan uvijek je bio profitirati od globalnog zatopljenja, tj. kontrolirati glavnu svjetsku prometnu rutu, plus razviti Sibir i kontrolirati Ukrajinu. Tako bi Rusija zavladala proizvodnjom hrane u toj mjeri da će moći ucjenjivati ​​cijeli svijet. To je moguća ekonomska stvarnost koja hrani Putinov imperijalni san.

Oni koji zagovaraju smanjenje podrške Ukrajini i veći pritisak na nju da pristane na bolne kompromise, vole ponavljati da Ukrajina jednostavno ne može dobiti rat protiv Rusije. To možda i jest istina, ali upravo u tome vidim veličinu ukrajinskog otpora. Riskirali su nemoguće, prkoseći hladnim pragmatičnim proračunima. Najmanje što im dugujemo je puna podrška, a da bismo to učinili, potreban nam je jači NATO - ali ne NATO kao produljena ruka politike SAD-a.

Američka strategija suprotstavljanja Rusiji i Kini putem Europe rezultirala je time da Stari kontinent postane mjesto "proxy" rata između SAD-a i Rusije, koji bi sada mogao završiti kompromisom između njih dvoje na račun Europe. Za Europu postoje samo dva načina da izađe iz ove pozicije: igrati igru ​​neutralnosti - što je prečica do katastrofe - ili postati samostalni igrač.

Dok neki ljevičari tvrde da je rat koji je u tijeku u interesu NATO-ovog industrijsko-vojnog kompleksa, koji koristi potrebu za novim oružjem kako bi izbjegao krizu i stekao novi profit, oni zapravo poručuju Ukrajini: OK, vi ste žrtve brutalne agresije, ali ne oslanjajte se na naše oružje jer time postajete igrači u rukama industrijsko-vojnog kompleksa...

Dezorijentacija uzrokovana ukrajinskim ratom stvara čudne alijanse kao primjerice onu između Henryja Kissingera i Noama Chomskog koji "dolaze sa suprotnih strana političkog spektra (Kissinger je bio državni tajnik pod republikanskim predsjednicima, a Chomsky jedan od vodećih ljevičarskih intelektualaca u Sjedinjenim Državama) - i često su se sukobljavali. Ali kada je u pitanju ruska invazija na Ukrajinu, obojica su nedavno zagovarala tezu da Ukrajina razmotri nagodbu u kojoj bi izgubila dio teritorija kako bi se brže postigao mirovni sporazum.

Novi euroazijski fašizam

Ukratko, njih dvojica predstavljaju istu verziju "pacifizma" koja funkcionira samo ako zanemarimo ključnu činjenicu da se u ovom ratu ne radi o Ukrajini, već o brutalnom pokušaju da se promijeni naša cjelokupna geopolitička situacija. Prava meta rata je razbijanje europskog jedinstva. Isto takvo razbijanje Europe koje zagovaraju ne samo američki konzervativci i Rusija, već i europska ekstremna desnica i ljevica. U ovom trenutku, u Francuskoj, Melenchon i Le Pen nalaze se na istoj strani.

Najluđa ideja koja ovih dana kruži je da bi Europa i Rusija, kako bi se suprotstavile novom polaritetu između SAD-a i Kine trebali ponovno udružiti snage i formirati treći "euroazijski" blok zasnovan na kršćanskom naslijeđu pročišćenom od liberalnog suviška. No, sama ideja o "euroazijskom" trećem putu oblik je suvremenog fašizma.

image

Slavoj Žižek

Vedran Peteh/Cropix

Dakle, što će se dogoditi ako birači u Europi i Americi, suočeni s rastućim troškovima energije i širom inflacijom potaknutom sankcijama protiv Rusije, izgube apetit za rat kojem se čini da nema kraja? Odgovor je jasan: u tom će trenutku europsko naslijeđe biti izgubljeno, a Europa će de facto biti podijeljena između američke i ruske sfere utjecaja. Ukratko, sama Europa postat će mjesto rata koji nikada neće završiti.

Ono što je za istinskog ljevičara danas apsolutno neprihvatljivo je ne samo podržavati Rusiju, nego i iznositi "skromniju" neutralnu tvrdnju da je ljevica podijeljena između pacifista i pristaša Ukrajine te da tu podjelu treba tretirati kao sporednu činjenicu koja ne bi trebala utjecati na globalnu borbu ljevice protiv globalnog kapitalizma.

Kada je zemlja okupirana, vladajuća klasa je obično podmićena da surađuje s okupatorima kako bi zadržala svoj privilegirani položaj, tako da borba protiv okupatora postaje prioritet. Isto može vrijediti i za borbu protiv rasizma; u stanju rasne napetosti i eksploatacije, jedini način za učinkovitu borbu radničke klase je usredotočiti se na borbu protiv rasizma (zbog toga svako pozivanje na bijelu radničku klasu, kao u današnjem alt-right populizmu, izdaje klasnu borbu).

Danas se ne može biti ljevičar i ne stati nedvosmisleno iza Ukrajine. Biti ljevičar koji "pokazuje razumijevanje" za Rusiju je isto kao biti jedan od onih ljevičara koji su, prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez, ozbiljno shvatili njemačku "antiimperijalističku" retoriku usmjerenu prema Ujedinjenom Kraljevstvu i zagovarali neutralnost u ratu Njemačke protiv Francuske i Velike Britanije.

Ako ljevica ovdje zakaže, igra je za nju gotova. No, znači li to da bi ljevica jednostavno trebala stati na stranu Zapada, uključujući desničarske fundamentaliste koji također podržavaju Ukrajinu?

Bushova omaška

U govoru u Dallasu 18. svibnja 2022., kritizirajući ruski politički sustav, bivši američki predsjednik George W. Bush je izjavio: "Rezultat invazije na Ukrajinu je odsustvo ravnoteže u vlasti Rusije i rezultat moći jednog čovjeka da pokrene potpuno neopravdanu i brutalnu invaziju na Irak." Brzo se ispravio: "Mislim, na Ukrajinu", pa je zatim dodao "Irak, ista stvar". Publika se nasmijala, a on je dodao "75", misleći na svoje godine.

Kao što su primijetili mnogi komentatori, dvije stvari ne mogu a da ne upadnu u oči u ovom očitom frojdovskom lapsusu: činjenica da je javnost uz smijeh primila Bushovo implicitno priznanje da je američki napad na Irak (koji je on naredio) bio "potpuno neopravdana i brutalna invazija" umjesto da se to tretira kao priznanje zločina koji se može usporediti s ruskom invazijom Ukrajine. Nadalje, tu je i Bushov zagonetni nastavak njegovog ispravka samog sebe "Irak, ista stvar" - što je time htio reći? Da razlika između Ukrajine i Iraka zapravo nije bitna? Konačna referenca na njegovu poodmaklu dob ni na koji način ne utječe na ovu enigmu.

Ali enigma se raspršuje onog trenutka kada Bushovu izjavu shvatimo ozbiljno i doslovno; uz sve razlike uzete u obzir (Zelenski nije zli diktator poput Sadama), Bush je učinio isto što Putin sada čini Ukrajini, pa bi obojici trebalo biti suđeno po istom standardu.

Na dan kada ovo pišem, iz medija smo saznali da je izručenje osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea SAD-u odobrila britanska ministrica unutarnjih poslova Priti Patel. Njegov zločin? Ništa drugo osim namjere da se javno iznesu zločini koje je sada priznao i sam Bush. Naime, kako svi znamo, dokumenti koje je otkrio WikiLeaks otkrivaju da je, pod Bushovim predsjedništvom, "američka vojska ubila stotine civila u neprijavljenim incidentima tijekom rata u Afganistanu, dok su ratni dosjei iz Iraka otkrili da je 66.000 civila ubijeno, a zatvorenici mučeni." Zločini su to u potpunosti usporedivi s onim što Putin radi u Ukrajini. Gledajući danas unatrag, možemo reći da je WikiLeaks otkrio desetke američkih Buča i Mariupolja.

Dakle, iako suđenje Bushu nije ništa manje iluzorno od dovođenja Putina pred Haaški sud, minimum koji trebaju učiniti oni koji se protive ruskoj invaziji na Ukrajinu jest zahtijevati hitno oslobađanje Assangea. Ukrajina tvrdi da se bori za Europu, a Rusija tvrdi da se bori za ostatak svijeta protiv zapadne unipolarne hegemonije. Obje tvrdnje treba odbaciti, a tu na pozornicu upravo stupa razlika između desnice i ljevice.

S desničarskog stajališta, Ukrajina se bori za europske vrijednosti protiv neeuropskih autoritaraca; s ispravnog ljevičarskog stajališta, Ukrajina se bori za globalnu slobodu, uključujući slobodu samih Rusa. Zato srce svakog pravog ruskog domoljuba kuca za Ukrajinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 03:03