Razumljiva je volja države, napadnute na svom teritoriju, da uz obranu tog ozemlja pokuša nanijeti udarac agresoru i na njegovu terenu. Da nakon silnih i razornih agresorovih udara na svoj glavni grad pokaže napadaču, makar samo demonstrativno, da batina ima dva kraja, da i on može biti udaren za uzvrat.
Kad je Rusija oružano tvorno napala Ukrajinu, u drugi plan su pala dotad otvorena pitanja. Prvo, zašto je Organizacija evropske sigurnosti i suradnje odbila energično reagirati kad je Rusija pogazila Helsinšku povelju i jednostrano promijenila međudržavne granice na našem kontinentu prisvojivši Krim.
Drugo, zašto je Ukrajina i pasivno i aktivno bojkotirala provedbu sporazuma iz Minska, a time i jamstvo prava rusofone manjine (lokalno mjestimice većine) u Donbassu. U drugi plan je palo i pitanje, vezano s time, o nacionalističkom karakteru ukrajinske države, možda razumljivome u kontekstu, ali neprihvatljivome u svjetlu vrijednosti Evropske unije koja počiva i na ravnoteži prava, pa i manjinskih i većinskih.
Rat je ultima ratio. Pravo je napadnute države da se odupre agresiji i da obrani svoje granice (o čijim se promjenama ne smije razgovarati u ratu, tek eventualno u sklopu mirovnog sporazuma). Moralna je obaveza pomoći napadnutoj državi.
Tu ipak postoji važno ograničenje: ni u ogorčenoj obrani ne postoji pravo na ratni zločin odnosno na zločin protiv čovječnosti.
Tkogod da je poslao dronove s eksplozivom na Moskvu, imao je na to pravo. Ali nije imao pravo tim dronovima pogoditi stambene zgrade ni civilno pučanstvo. Bez obzira na političku procjenu (a pitanje je hoće li to smanjiti podršku Putinu ili će pak kompaktirati naciju oko njega) – takva akcija ima aspekte terorizma, a on nije dopustiv ni u grčevitoj obrani od masivnog terorizma Rusije po Ukrajini. Barem u Moskvi ne manjkaju vojni odnosno strateški ciljevi, bez štete po civile.
To treba jasno reći, i na političkoj razini Republike Hrvatske, koja u tom ratu nije neutralna.