Oleksij Danilov, tajnik Nacionalnog vijeća sigurnosti i obrane Ukrajine, 26. ožujka je na Twitteru objavio da je “Kremlj uzeo Bjelarus/Bjelorusiju nuklearnim taocem", dodajući da je odluka “korak prema unutarnjoj destabilizaciji zemlje”.
Razumno i argumentirano, što se ne bi moglo reći za njegovu objavu u nedjelju na Facebooku u oko 700 riječi (5700 znakova) u kojoj je predložio plan djelovanja na Krimu kad ga oslobode ukrajinske snage. Dobro je da Kijev razmišlja o modelu uspostave uprave na okupiranim teritorijima, ali plan u 12 točaka koji je objavio Danilov daleko je od razboritog skupa mjera i može samo dodatno alijenirati lokalno stanovništvo.
Danilov predviđa kazneni progon kolaboracionista i optuženih za veleizdaju te lustracijski mehanizam koji bi uključivao oduzimanje aktivnog i pasivnog biračkog prava. Nastavlja u tom tonu uz prijetnje državnim službenicima koji, ako i ne budu predmet kaznenog gonjenja, gube pravo na mirovinu. Propagandisti, u koje ubraja novinare i druge stručnjake, “skupina su od posebne pozornosti, čije će zločine istraživati ukrajinske i, ako je potrebno, međunarodne strukture provedbe zakona. Zakonski će biti lišeni slobode, titula, mirovne, imovine … časti i poštovanja”.
Predviđa i rušenje Kerčkog mosta koji spaja Krim i ruski teritorij. Danilov navodi i program “detoksifikacije” kako bi se neutralizirale posljedice ruske propagande na svijest dijela javnosti koristeći iskustva denacifikacije u Njemačkoj “uključujući sudjelovanje identificiranih skupina koje aktivno podupiru rusku okupaciju u javnim radovima na obnovi uništenih ukrajinskih gradova”.
Gnjev je razumljiv, ali to ide na ruku proruskim skupinama
Tekst je očito privatni stav tajnika Nacionalnog vijeća, ali zbog njegove pozicije takvi napisi imaju određenu težinu. Jezik kojim je objava pisana dodatno narušava ukupni dojam jer koristi pojmove “smeće” za ljude što nije prihvatljivo.
Posebnu pozornost i zabrinutost privlače teze o kažnjavanju u kojima se unaprijed definiraju kazne pa se stječe dojam da bi moglo biti nepravilnosti i pristranosti u provedbi mjera ako bi se tako utvrdile. Nedoumica je što podrazumijeva “lišavanje časti i poštovanja” propagandista. Loš je primjer uvođenje denacifikacije u Njemačkoj jer se tako dolazi na razinu izričaja koju koristi Kremlj.
Nedopustivo je i pomišljati da bi osobe koje su osuđene bile kažnjene prisilnim radom.
Gnjev ukrajinskog vodstva je razumljiv, agresija traje i kraja joj se ne vidi, ali upravo zbog toga je potrebno izbjegavati ovakve uratke koji izazovu interes međunarodne javnosti istodobno narušavajući ukupnu poziciju ukrajinske vlade te daju argumente proruskim skupinama na Zapadu za operaciju izjednačavanja Kijeva i Moskve u kršenju vladavine prava.
Trenutna situacija na bojištu potvrđuje da Ukrajina još nema snage za oslobađanje okupiranih područja. Ruska agresorska vojska je u brojnim teškoćama, mobilizirani vojnici loše su opremljeni, još manje zainteresirani za ozbiljno ratovanje, moral im je nizak i još su stalno pijani što izaziva brojne žrtve. Unatoč tome, probiti rusku aktivnu obranu izuzetno je težak izazov koji bi ukrajinske snage platile velikim brojem žrtava.
Krim u cijeloj slici ima poseban položaj, a u međunarodnim se krugovima razmatra opcija po kojoj bi rješavanje statusa tog poluotoka bilo negdje u srednjoročnom planu ako i kad se dođe do pregovaračkog stola. Tada će trebati mudrosti i umješnosti, a plan koji nudi Oleksij Danilov ne ulazi u te kategorije.