Nimalo slučajno, „Nobelovu nagradu za informatiku“, čuveni Turing Award, dobili su ove godine dva pionira kriptografije Whitfield Diffie i Martin E. Hellman. Nimalo slučajno, jer je nagrada dodijeljena upravo dok traje bitka između Applea i američke policije oko otključavanja, dekriptiranja, pametnog telefona nađenog na poprištu terorističkog napada, a koju (bitku) Apple izgleda sve više dobiva. „Nimalo slučajno“, napisao je niz svjetskih novina u svojim komentarima odluke o dodjeli ovogodišnje Turing Award.
Kriptografija je, naravno, kao i puno ljudskih izuma, započela prije svega kao vojno-komunikacijski projekt. Alan Turing, utemeljitelj teorijske informatike, po kojem je nagrada dobila ime, u drugom je svjetskom ratu za vojsku Velike Britanije radio upravo na kriptografiji. U popularnom recentnom filmu o Turingovu životu The Imitation Game, upravo je kriptografiji, pomalo tajnovitoj vještini, dano središnje mjesto, premda je vjerojatno dublji trag ostavio u teoriji.
Nagrada je otišla specijalistima i entuzijastima iz kriptografije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, poznatima tek u vrlo stručnim krugovima (iako njihov rad ima natuknicu na Wikipediji). To je međutim doba kad je kriptografija počela iz vojnog izlaziti u civilno područje. Na sreću, jer bez toga ne bi bilo interneta kakav danas imamo. Bez kriptiranja ne bi bila moguća trgovina na mreži, ne bismo mogli kreditnim karticama kupovati knjige na Amazonu, ni glazbu, filmove i kompjuterske igre u „dućanima“ koji ih prodaju.
Radi pojašnjenja vrijedi dodati da informatičari na bitcoinse, virtualni novac, gledaju sasvim drukčije nego ekonomisti i biznismeni. Informatičari u bitcoinsima i tehnologiji na kojima se osnivaju, tzv blockchain tehnologiji, vide prije svega napredak u kriptiranju koji je omogućio virtualno plaćanje.
Već prema rečenom jasno je da je riječ o vrhunskoj nauci. Kako je onda predstaviti jednostavno? Dakle, ako na naš kompjuter pospremimo neke dokumente, ulaz u kompjuter možemo zaključati šifrom koju samo mi znamo. To i nije neki problem. Nije problem ni razmijeniti šifrirane poruke između dviju strana koje su prije dogovorile ključeve za dešifriranje. Što međutim sa slanjem poruka izabranim osobama, poznatima i nepoznatima, na primjer „prodavaču“ u Amazonovom dućanu, koje želimo da pročita samo on i pošalje nam plaćenu knjigu. Riječ je u neku ruku o javnom šifriranju, nečemu što je nazvano „public key cryptography“, objašnjava New York Times. To je upravo pomak koji su u svojem znanstvenom članku iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća načinili Diffie i Hellman. Putem javnog kanala dvije osobe jedna drugoj šalju ključeve kojima mogu otključati njihove poruke. Dvije se osobe dakle dogovaraju kako će šifrirati poruke a da ih svi mogu čuti.
Dobitnici nagrade nisu samo informatičari nego i živi politički aktivisti, što je dio imagea informatičara njihove generacije. Oni se ne samo ponašaju kao šezdesetosmaši, nego i izgledaju kao šezdesetosmaši, duh koji je možda najsnažnije živio upravo među informatičarima (oni su prvi počeli na posao u velike korporacije dolaziti bez kravate, izvan radnog vremena i s dugom kosom vezanom u konjski rep). Hellman je dugogodišnji antinuklearni aktivist. U jednom je intervjuu objavio da će svoj dio milijun dolara vrijedne nagrade dati u borbu protiv nuklearnog naoružanja. A stečenu slavu iskoristit će da napiše knjigu u kojoj će se zauzimati za mir i održivost. Diffie je svoj aktivistički duh posvetio zaštiti privatnosti, posebno u digitalnom dobu. Također planira napisati knjigu, ali o povijesti kriptografije, koja je – dakle – oblik zaštite privatnosti.