BLISKI ZAPAD

DNEVNIK REPORTERKE JUTARNJEG IZ DETROITA U gradu koji je bankrotirao možete kupiti kuću za nekoliko tisuća dolara...

Karizmatičan grad, grad koji je ranjen, koji je opasan i privlačan istovremeno, i u kojemu su ostali samo pravi zaljubljenici u Detroit, avanturisti i istraživači ili luđaci te oni koji nisu imali drugačijeg izbora
 Bisera Fabrio

Detroit je grad koji je oporavlja od bankrota.

Posvuda gradilišta, radnici, prometnu svakodnevicu prekidaju zvukovi bušilica.

Sve glavne gradske ceste u nekom dijelu treba obilaziti jer su zbog radova zatvorene pa automobili koji nemaju registarske tablice na prednjem, nego samo na stražnjem dijelu vozila, lagano plove gradom u nekom sporom ritmu bez imalo stresa. Mnogima su prozori otvoreni, iz njih tutnja rap. Zašto nemaju prednje tablice? “Zato što ih po zakonu ne moramo imati”, kažu mi u Detroitu. Eto, jednostavno.

Nakon obilaska šest američkih saveznih država, posljednja postaja na našem putu je Detroit, Michigan. Svi smo upravo od Detroita najviše očekivali jer je to karizmatičan grad, grad koji je ranjen, koji je opasan i privlačan istovremeno, i u kojemu su ostali samo pravi zaljubljenici u Detroit, avanturisti i istraživači ili luđaci te konačno, oni koji nisu imali drugačijeg izbora. Detroit danas sjena je nekadašnjem bogatom i velikom gradu. Ali, njegov otpor da potone je jači od svega. Detroit je dotaknuo dno i počeo se ponovno s tog dna dizati.

To je najveći grad koji je bankrotirao u modernoj povijesti SAD-a, kojega je tijekom nekoliko posljednjih desetljeća napustilo milijun ljudi pa je ostao napušten, zaboravljen, slomljen, u dugovima i na nemilost financijskog tržišta. Ljudi su počeli masovno bježati, kao da se radi o kakvoj apokalipsi. Ipak, duh Detroita uspio je opstati. Ljudi koji ovdje žive i koji su ostali, veliki su borci. Neki su odlučili ponovno stati na noge i čine to s osmijehom.

“Otvorila sam ovaj dućan prije devet mjeseci. I sretna sam. Krećem ispočetka. Mogla sam se vratiti roditeljima, oni žive u Ohiju, ali nisam htjela. Želim biti ovdje da grad opstane, dati mu svoj doprinos. A vidite i sami da situacija nije onakva kakvom je mediji prikazuju. Prema nekima od njih, čini se kao da se Detroitom uopće ne može normalno šetati”, kaže mi ponosna vlasnica malog dućana s vintage stvarima, od haljina do torbi i nakita, kojoj trgovina nije nešto puna kupaca, ali ona je i dalje dobre volje. U Detroitu žive tvrdoglavi, uporni ljudi. Zaljubljenici u svoj grad, optimisti za njegovu budućnost. Još jednom, jer Detroit je uvijek, poput feniksa, izranjao iz pepela.

I tijekom trotjednog boravka u SAD-u, u svim drugim državama spominjanje Detroita izazivalo je najviše pitanja. Gotovo strahopoštovanja prema tom gradu koji je bio najjači, a onda pao na koljena. Gradu glazbe, autoindustrije, gradu u kojemu je stvorena crna srednja klasa, iz čijeg je predgrađa potekao Iggy Pop i koji je bio sjedište autogiganata. Podsjeća na tu slavnu prošlost Fordov muzej. U njemu bi se mogli provesti čitavi dani.

Tu je američka automobilska povijest, tu su prvi zrakoplovi u kojima su se ljudi vozili, a tu je i slavni žuti autobus u kojemu je sjedila Rosa Parks – umrla je 2004. godine upravo u Detroitu – i koja je odlučila da se neće ustati tog hladnog 1. prosinca 1955.godine u američkom gradu Montgomeryiju bijelom putniku i da neće poslušati vozača koji joj je naredio da se ustane u dijelu autobusa za crne putnike i pusti bijelca da sjedne. Prva dama borbe za ravnopravnost postala je ikona pokreta za ljudska prava u Americi, a dok sjedim na mjestu na kojemu je ona sjedila, i s kojeg se nije htjela pomaknuti, osjećam ponos i prkos kojim odiše ovaj stari, povijesni autobus.

Detroit je grad u kojemu je 82 posto crnačkog stanovništva. Raširen, gledajući preko puta na Kanadu, Detroit me oduševljava svojom neobičnom karizmom, svojom nepokolebljivošću, čak i u dijelovima grada koji su zaista jezivi i puni ruševina.

Ovdje možete kupiti kuću za par tisuća dolara, vilu od mramora za pola milijuna dolara. Od 80 tisuća uličnih svjetiljki u gradu, radi ih polovica. U neke dijelove grada se niti ne ulazi jer su mračni i opasni. Detroit je grad starih ljudi, neki od njih mi mašu dok zavaljeni sjede na svojim ofucanim verandama, u susjedstvu duhova, u praznim ulicama kojima automobil odavno nije prošao. Nasmiješeni su mada je sve oko njih nestalo. Ali, nije nestala ljubav prema gradu, u ruševinama su ostala ljudska srca i sudbine, sjećanja na slavnu prošlost grada i želja za njegovim opstankom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2020 17:50