Pred očima cijelog svijeta sukob u pojasu Gaze pretvara se u rat. Riječ je o najtežem sukobu između Izraela i Palestine od 2014. godine. Palestinski Hamas na izraelske gradove, među kojima je i Tel Aviv u kojem se prije dvije godine točno u ovo vrijeme održavao Eurosong, svakodnevno ispaljuje više od 1000 projektila, sirene odjekuju gradovima, broj mrtvih, među kojima su i djeca, sve je veći.
Lea Mandler, profesorica je na fakultetu u Haifi, kojoj je tata Dubrovčanin. U Izrael se doselila 1992. Udana je za Čileanca s kojim ima četvero djece, a žive u naselju Zichron Yaakov, uz obalu malo južnije od Haife i oko 70 kilometara od Tel Aviva. Tijekom danas uspjeli smo razgovarati s njom o svemu što se trenutno događa u Izraelu, piše Slobodna Dalmacija.
Kakvo je sada stanje u Izraelu? Kad smo dogovorili ovaj razgovor rekli ste mi da je zemlja na rubu građanskog rata.
Jako je teško. Neugodno smo iznenađeni događanjima u zemlji i ovim silnim nasiljem unutar gradova u kojima žive Arapi i Židovi. Hamas, čija agresija raketiranjem iz Gaze za nas nije ništa novo, sada je uspio zapaliti Jeruzalem, i to još na Ramazan. U neredima sudjeluju i ljudi koji dosad nisu bili dio ratova s Hamasom ili Hezbollahom. Došlo je do nasilnih demonstracija u naseljima u kojima živi veći broj izraelskih Arapa, građana koji godinama žive s nama u demokraciji uživajući sva prava zapadnog društva. A ovih dana bacaju kamenje, pale gume, kante za smeće, automobile, napadaju vozače autobusa, ubijaju i divljaju. Naravno, to nije većina, ali ima ih dovoljno da stvore zastrašujući osjećaj i veliko razočaranje u mogućnost zajedničkog suživota u miru.
Kako je u vašem gradu?
Mi se nalazimo sjeverno od Tel Aviva i srećom nismo u dometu raketa iz Gaze. Međutim blizu nas ima nekoliko arapskih sela s kojima smo dosad bili u odličnim odnosima, a koji sada također blokiraju ceste i bacaju kamenje. Nismo pod direktnim napadom, no ne osjećamo se nimalo sigurno. Uglavnom smo kući. U našem naselju djeca idu u školu, ali u svim naseljima južnije od Natanije (oko 40 kilometara od nas) ne rade ni škole ni vrtići. Čujemo se s prijateljima i rodbinom koji tamo žive tamo. Oni su noću i većinu dana u skloništima. U Askelonu, Ashdodu i Sderotu kao i u naseljima blizu Gaze uzbuna se čuje svakih nekoliko minuta. U Sderotu je jučer poginuo šestogodišnji dječak, iako je bio u skloništu s roditeljima. Što da vam kažem… Dok smo mi kupovali cjepiva, oni su nabavljali rakete.
Kako izgledaju ta skloništa? Svaka zgrada ih ima?
Nažalost ne. Imaju ih novije zgrade poput naše, i to u svakom stanu. To vam je soba koja se koristi kao i svake druge, samo što se po potrebi pretvara u sklonište. U predgrađu Tel Aviva gdje su uglavnom starije zgrade postoji jedno sklonište po zgradi ili između zgrada. Tamo ljudi moraju izlaziti iz stana u sklonište što je jako riskantno, pogotovo ako imate malu djecu. U nekim naseljima nema ni toga. Srećom da Izrael ima obrambeni sustav Željeznu kupolu koja presijeca rakete u zraku. Da to nemamo, stanje bi bilo puno gore, jer stotine raketa svakodnevno idu prema Izraelu.
Što mislite o Željeznoj kupoli?
Pa dovoljno je pogledati snimku na kojoj se vidi kako u Tel Avivu pretprošle noći Željezna kupola presijeca stotine raketa. Da je nema, vjerujte mi – ovdje bi bilo na tisuće žrtava.
Bojite li se?
Ne bih taj osjećaj nazvala strahom. Bojim se za svoju djecu i da im se nešto ne dogodi. Više od straha ipak smo razočarani i ogorčeni. Pogotovo reakcijama iz svijeta. Naime, čitam strane portale i ne mogu vjerovati koliko su pristrani. Te tekstove pišu ljudi koji nikad nisu bili u Izraelu niti su dovoljno upoznati sa svime što se ovdje događa. Prenose se samo snimke koje šalje Hamas iz Gaze. Ne piše se kako izraelska vojska uvijek unaprijed upozorava ljude u Gazi prije napada i daje im vremena da se sklone. To Hamas ne radi. Namjerno ne dopušta ljudima da izađu kako bi imali više snimki i slika ubijenih i ranjenih ljudi. Kada na Izrael padaju rakete ne samo da nema nikakvog upozorenja nego se odmah i krene s pucanjem kako ne bi mogli evakuirati ozljeđene.
Čujete li detonacije i raketiranje?
Ne, kod nas se ne čuje jer smo dosta sjevernije. Čujemo uzbune u susjednim krajevima ili preko radija. Prijatelji koji žive u Petah Tikvi i drugim naseljima šalju nam strašne slike razaranja.
Svako koliko se javljaju sirene za uzbunu?
Zavisi u kojem se dijelu zemlje nalazite. U pojasu Gaze pa do Tel Aviva čuju se svakih nekoliko minuta, i tako već danima. Samo danas u podne ispaljeno je u nekoliko minuta više od sto raketa. Obično nas počnu gađati navečer i to onda traje cijele noći.
Je li život skroz stao?
Nije, ali situacija je iznimno napeta. Trgovine rade, ljudi obavljaju svoj posao, no izlaze samo oni koji to moraju. Sinoć je za neke dijelove zemlje uveden policijski sat.
Očekujete li da će se stanje uskoro smiriti?
Voljela bih reći da očekujemo, ali nas iskustvo i razumijevanje uzroka i posljedica uči da je ova eskalacija mnogo ozbiljnija od prethodnih i da nažalost neće biti lako razriješiti stvari. Sukob možda izgleda kao problem između Palestine i Izraela, ali je mnogo širi i ozbiljniji jer su u njega umiješani Iran, Katar i druge države kojima je u interesu da Izrael nestane. Ovi su događaji ozbiljno poremetili uzajmno povjerenje između židovskog i arapskog stanovništva, koje se teškom mukom gradilo skoro 60 godina. Ne znam, zaista, hoćemo li moći vratiti to povjerenje. Teško je živjeti u saznanju da se stalno moramo braniti, pa i unutar države. Hamas već traži primirje kao što to uvijek bude nakon što isprovociraju sukob. Svi mi ovdje sanjamo o miru, ali nam je jasno da je taj mir jako daleko, mnogo dalje nego što je bio prije svega nekoliko dana.