Mnogi se danas pitaju te pokušavaju analizirati i shvatiti koje ideje pokreću rat Vladimira Putina u Ukrajini, pokušava li obnoviti SSSR ili možda preobraziti Rusiju u "veliku silu" kao u danima carstva. Možda se bori u Ukrajini kako bi potisnuo NATO ili jednostavno želi područja od Harkova do Odese koja, kako tvrdi, nikada nisu bila dio Ukrajine prije 1915. godine.
U tekstu koji je objavio u londonskom dnevniku The Telegraph, britanski povjesničar i književnik Orlando Figes s Birkbeck Collegea Sveučilišta u Londonu, koji je poznat po svojim djelima o ruskoj i europskoj povijesti, smatra kako se odgovor ne nalazi ni u jednom od navedenih pitanja.
Putinov cilj - sada se, kaže, čini jasnim - nije ništa manji nego uništenje Ukrajine. Putin, navodi, ne misli da je to "prava zemlja". Po njegovom mišljenju, ona nema "državnu ideju", a svoju je državnost dobila tek od boljševika, kada su formirali Sovjetski Savez 1922. godine. Povijesno gledano, tvrdi on, uvijek je bila dio velike Rusije, granično područje koje štiti srce Moskve od Zapada, koji ju je često koristio kao odskočnu dasku za napad na Rusiju. Zato, navodi Figes, treba uništiti Ukrajinu kao neovisnu državu.
Govoreći o porijeklu ovih ideja, Figes podsjeća da kada je prije osam godina započeo ovaj rat, Putinovi ideolozi promovirali su ideju "ruskog svijeta" kako bi opravdali invaziju na Krim. To je, kaže, bezoblični koncept koji počiva na ideji da je Rusija metateritorijalna civilizacija s misijom da ujedini pravoslavce, bili oni Rusi, Bjelorusi ili Ukrajinci.
Ponovno ujedinjenje pravoslavnih zajednica
Koncept je postojao u panslavenskom obliku u 19. stoljeću. No, nakon 1991. godine preinačila ga je Ruska pravoslavna crkva kako bi promovirala svoju duhovnu baštinu iz Kijevske Rusije, "prve ruske države" i iz 10. stoljeća kao izvora ruskog kršćanstva, iz kojega su moderna Ukrajina, Bjelorusija i Rusija svi zajedno mogli dalje povlačiti svoje potomstvo.
Za Crkvu je ideja "ruskog svijeta" bila sredstvo ponovnog ujedinjenja njezinih pravoslavnih zajednica u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji, koje su bile rascjepkane nakon raspada Sovjetskog Saveza, te ponovnog preuzimanja kontrole Moskovskog patrijarhata nad Ruskom crkvom u inozemstvu - u Parizu, Londonu i tako dalje.
Ideju je preuzeo Putin, koji ju je koristio kao ogranak svoje vanjske politike od 2012. godine. "Ruski svijet", tvrdio je, bio je "obitelj" Slavena, Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa, koji su dijelili zajedničku povijest , religiju i kulturnu baštinu iz Kijevske Rusije. Ovaj svijet je bio rastrgan raspadom Sovjetskog Saveza, "najvećom geopolitičkom katastrofom (20.) stoljeća", kako je to Putin opisao u obraćanju 2005. godine. "Za rusku naciju", nastavio je, " to je bila prava drama. Deseci milijuna naših građana i sunarodnjaka našli su se izvan teritorija Rusije".
Putin se pozvao na obranu ovih, "naših građana", što znači etničkih Rusa, kako bi opravdao svoje ratove na Krimu i u Donbasu, teritorijima južne i istočne Ukrajine na kojima se uglavnom govori ruski jezik. Činjenica da su ti Rusi bili građani strane suverene države i da su se tako identificirali, po Putinovom se mišljenju nije računala.
Nakon 2014. ideja "ruskog svijeta" postala je manje vidljiva u publikacijama think tankova bliskih Kremlju. Promatrači zbivanja u Rusiji pretpostavili su da je nestala. Slične su ideje u to vrijeme nestale iz diskursa Kremlja - projekt "Nova Rusija", primjerice, čiji su iredentistički ideolozi tvrdili da "ruske" zemlje od Harkova do Odese nikada nisu smjele biti predane Ukrajini 1922. godine, kao i Krim 1954., pa su tako trebale biti vraćene Rusiji 1991.
Putinov manifest rata protiv Ukrajine
No, ideologija ideje "ruskog svijeta" zapravo nikada nije odbačena. Mnoge od tih ideja ponovno su se pojavile u dugačkom Putinovu eseju "O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca", koji je Kremlj objavio u srpnju 2021. To je tada bilo odbačeno kao ludi uradak čovjeka opsjednutog drevnom poviješću, ali bez značaja za njegove politike danas. Sada se, kaže Figes, to može čitati kao manifest za njegov rat protiv Ukrajine.
U njemu je Putin još jednom ustvrdio da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, da je Ukrajina dio "povijesne Rusije" te da su je u mnogim trenucima svoje povijesti koristile strane sile - Poljaci, Austrijanci i Nijemci, savezničke sile u ruskom građanskom ratu - da potkopaju Rusko Carstvo stvaranjem i poticanjem nacionalističkog pokreta u Ukrajini. Zapad danas, tvrdio je, čini isto.
Ideja "ruskog svijeta" ostaje temelj Putinove antizapadne ideologije i nadilazi pitanje Ukrajine. Ona sadrži tri elementa, suvremene ekvivalente trojnog načela, "Pravoslavlje, autokracija i nacija", na koje se pozivao car Nikolaj I - ruski vladar koji je, kako navodi Figes, najsličniji Putinu - 1830-ih da bi se suprotstavio demokratskom izazovu Zapada s njegovim "Sloboda, jednakost, bratstvo".
U prvom redu, konzervativna je, utemeljena na obrani ruskih "tradicionalnih" i kršćanskih vrijednosti kontra liberalne dekadencije zapadne civilizacije. Patrijarh Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, bio je jedan od glavnih ideologa ove kampanje, koja je uključivala homofobične zakone i kazneni progon punk grupe Pussy Riot zbog bogohuljenja. Crkva i država u Rusiji idu ruku pod ruku, kao nekada u Bizantu. U svojoj propovijedi prošle nedjelje, na Dan oprosta po pravoslavnom kalendaru, Kiril je izrazio podršku ratu kao križarskom pohodu protiv zapadnih liberalnih vrijednosti u kojem se "grijeh" homoseksualizma slavio na "gay paradama ponosa".
Također, ideja "ruskog svijeta" je autoritarna. Kvazi-autokratsku državu opravdava mističnom idejom da to Rusi po svojoj prirodi i žele - božanstvenog cara koji štiti rusku zemlju. Putin je svoje razmišljanje jasno iznio kada je još 1999. napisao: "Za Ruse jaka država nije anomalija protiv koje se treba boriti. Naprotiv, ona je izvor i jamac reda, inicijator i glavna pokretačka snaga svake promjene".
Nacionalističko prkošenje Zapadu
Kao treće Figes ističe da je koncept 'slavenofilski' u svom nacionalističkom prkošenju Zapadu. Putin se oslanja na ideje slavenofila iz 19. stoljeća, koji su htjeli da Rusija odbaci zapadni put u korist vlastitih "tradicionalnih vrijednosti" - kolektivizam "ruske duše" i slične ideje.
Putin se pritom uvelike oslanja na ideje Nikolaja Danilevskog, jednog od najmilitantnijih od kasnijih slavenofila, koji se pojavio na sceni nakon ponižavajućeg poraza Rusije od Zapada u Krimskom ratu. Danilevski je tvrdio da Rusija treba odbaciti Zapad, da nije bila dio njega i ne bi trebala tražiti njegovo odobrenje niti mjeriti vlastiti napredak zapadnim "univerzalnim" principima, koji su zapravo služili sebi, sredstvom da Europa nametne svoje vrijednosti drugim civilizacijama.
Sav Putinov govor o zapadnim "dvostrukim standardima" i "licemjerju" ukorijenjen je u ovoj politici ogorčenosti. Unutar Rusije taj govor se obraća i privlači one koji su izgubili kolapsom Sovjetskog saveza - zaposlenici u javnom sektoru, niži i srednji dužnosnici, radnici u starim državnim industrijama - i našli se u uvjetima borbe u tržišnoj ekonomiji. Izvan Rusije obraća se autoritarnim režimima, od Kine do Irana, koji imaju svoje pritužbe na Zapad.
Kao što je ovaj rat pokazao, ideja "ruskog svijeta" samo je još jedna verzija carstva. Posljednjih je godina spojena s geopolitičkim teorijama Carla Schmitta, njemačkog filozofa i pristaše nacista, koji je globalni poredak zamišljao ne u smislu međunarodnog prava i institucija, već u prostornim ili civilizacijskim sferama utjecaja koje kontroliraju "hegemonističke države". Putin smatra da je Rusija hegemon i da će ona, zajedno s Kinom, kontrolirati Euroaziju.
Jedna stvar zbog koje Putin nikada nije zastao i zapitao se, prije nego što je krenuo u rat, bila je žele li sami Ukrajinci biti dio njegovog "ruskog svijeta". Njihov hrabri otpor dao mu je odgovor na to nepostavljeno pitanje. Oni žele živjeti u svojoj zemlji, zaključuje Figes.