"S velikom tugom u srcu molimo se Spasitelju da primi u Carstvo nebesko sve Srbe i Albance postradale 24. rujna u Banjskoj na Kosovu. Izražavamo najdublju sućut rodbini stradalih i molimo se Svetoj Bogorodici da ih utješi."
Tako počinje priopćenje Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve koje je gotovo začudno ekumensko. Teško se sjetiti kad je SPC tako reagirao u slučaju ubojstva Alban(ac)a na Kosovu. Prilika je bilo više nego dovoljno.
Priopćenje je objavljeno u srijedu, dugo su u vrhu SPC-a vagali kako ga sročiti, nema dvojbe da su se usuglašavali i s vladom Srbije koja ulaže sve napore kako bi onemogućila bilo kakvu izjavu koja bi implicirala njezinu uključenost u napad na kosovsku policiju u rano jutro u nedjelju. Ponavljam svoju tezu kako smatram da iza tog tragičnog napada, koji je okarakteriziran kao terorizam, ne stoji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
Nije isključeno da stoje neke frakcije bliske Rusiji, organiziranom kriminalu, ali i ovo priopćenje pokazuje kako se državotvorni Beograd, vlada i Crkva, pokušava prikazati mirotvornim. "Također pozivamo vjerni narod da se pomoli Bogu za sve stradale, da Bog svima podari mir, radi budućnosti i Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji. Moramo znati jednostavnu evanđeosku istinu da mir od Boga ne možemo moliti samo za sebe, nego da mir moramo moliti i s onima s kojima živimo, s bližnjima." Ekumenizam na djelu.
Spomenuti treba da su nakon što su Srbi sa sjevera Kosova, gdje su kompaktna cjelina, izveli napad, predstavnici Srba iz enklava u drugim dijelovima bivše srbijanske pokrajine izrazili otvoreno nezadovoljstvo napadom, navodeći da svaki takav incident ne ide u prilog gradnji pozitivnog ozračja života s Albancima.
"Sa žaljenjem, međutim, primjećujemo da mnogi iz Prištine i svijeta, ali, što je daleko tragičnije, i iz Beograda, s različitih ideoloških polova, ne birajući sredstva, pokušavaju SPC prikazati kao sudionika, pa i vinovnika, sukoba i tragičnih događaja. Cilj onih koji po svaku cijenu žele uvući Crkvu u tragične sukobe jest da Srpska crkva i njen vjerni narod nestanu s Kosova i Metohije."
Pozornost skrećem na prozivanje krugova iz Beograda koji napadaju SPC. Stupamo u novo, nepoznato područje, nije cijela Srbija uz SPC.
SPC će nastaviti u miroljubivom, štoviše mirotvornom tonu, navodeći kako se uvijek, kao sada, zalaže da se "nesporazumi na Kosovu i Metohiji rješavaju mirnim putem i dijalogom, u cilju mirnog suživota Srba, Albanaca i svih drugih naroda koji žive na tom prostoru". Dijalog bi trebao definirati da je Kosovo dio Srbije, što će SPC potvrditi na kraju priopćenja, ali rečenica i s tim kontekstom zvuči znatno drukčije nego prijašnje izjave kad je bilo riječi o odnosima u bivšoj autonomnoj pokrajini bivše SFRJ.
SPC ne može pobjeći od sebe, od svog DNK, pa će pri kraju sasuti uobičajeni arsenal napada na vladu u Prištini. Crkva, kao ni vlada u Beogradu, nije osudila Srbe koji su počeli napad, ali nigdje nije osudila ni kosovsku policiju: neki srpski akteri sa sjevera Kosova grade priču o obrani jer su kosovski policajci prvi zapucali, ne odgovarajući na pitanje zašto su Srbi postavili barikadu na ulazu u selo.
SPC u potpunosti zanemaruje da su prekomjerno naoružani napadači upali u manastir i ondje se zabarikadirali. Vučić također ne priča o tome.