"Da bi stvari ostale iste, sve se mora promijeniti", glasi aforizam iz romana "Leopard" Giuseppea Tomasija di Lampeduse o pripadnicima plemstva iz 19. stoljeća koji pokušavaju zadržati svoj privilegirani položaj dok na Siciliji ključa revolucija, koji fino sažima europsku tešku situaciju u 21. stoljeću.
Kontinent prepun zemalja koje su nekada vladale golemim dijelovima planeta s nelagodom je promatrao kako ih bivše kolonije sustižu ili drsko napreduju. Iako dobro zna da je promjena nužna, Europa se može činiti jednako ugodnim mjestom koje se prilagođava svijetu koji se mijenja kao i dekadentni talijanski aristokrati iz prošlosti - ‘daj mi volje da provedem reforme, Gospode, ali mogu li s tim početi sutra?‘, slikovito opisuje takav stav The Economist u svojoj analizi ponašanja Europe u uvjetima globalnih potresa.
Europska unija, udobno pozicionirana u srce kontinenta, začudno i dalje njeguje bezbrižno uvjerenje da se može promijeniti samo ako je na to prisiljena krizom. Stoga je ključno, piše ugledni list, da shvati da se Europa danas doista i nalazi u krizi. Nakon što se dugo oslanjala na kinesko tržište za svoj gospodarski rast, ruski plin za pogon industrije i američku vojnu snagu za svoju sigurnost, EU su uzdrmale tri godine rata u Ukrajini i tri mjeseca agresivnog transakcijskog pristupa politikama američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Europa poput plemićke obitelji 19. stoljeća
Usred previranja diljem svijeta, Europa mora prihvatiti promjene. Poput plemićke obitelji koja kasno shvaća da mora smanjiti broj posluge i sobarica kako bi ostala solventna, Europa bi trebala početi odustajati od politika luksuza koje je dugo uzimala zdravo za gotovo, a koje su predstavljale velike beneficije i udovoljavanje samome sebi koje si teško više može priuštiti.
Economist u tom smislu kreće s odnosom kontinentalne Europe s Velikom Britanijom. Hrvanje s njezinim izoliranim protivnikom bio je svojevrsno zadovoljstvo s osjećajem krivnje za EU otkako je Britanija postala prva članica koja je napustila europski blok 2020. godine. Poput odbačenog ljubavnika koji uživa gledajući bivšu kako se muči, EU se prema Britaniji ponašala vrlo loše, ocjenjuje Economist, dijelom zato da bi izbjegla da i druge zemlje pokušaju ‘pobjeći‘.
No, to opravdanje više ne vrijedi - ‘brexit‘ se sada smatra upozoravajućom pričom, a ne modelom za oponašanje. Ipak, unatoč beskrajnim pričama o "resetiranju" odnosa, ocrnjivanje ‘žderača pečene govedine‘, kako pogrdno u svojem izgovoru Francuzi nazivaju Engleze (‘Les rosbifs‘), i dalje ostaje na dnevnom redu.
PROČITAJTE VIŠE > EU je na prekretnici, čekanje više nije opcija: Ovo je akcijski plan, u pitanju su milijarde!
Ugledni list to ocjenjuje kao političku ekstravaganciju koju si Europa teško može dopustiti. Britanija ima vojnu, geopolitičku i industrijsku težinu koja može pojačati utjecaj Europe u Ukrajini. Sporazum koji bi u praksi omogućio Britaniji da sudjeluje u programima EU-a za pomoć kontinentu u ponovnom naoružavanju vjerojatno će biti zaključen na summitu 19. svibnja. No, tjednima je ovaj dogovor bio talac potrebe da Britanija napravi ustupke oko s time potpuno nepovezanih područja. Francuzi inzistiraju na tome da se pitanja poput prava na ribolov moraju riješiti prije nego se krene na rješavanje pitanja obrane.
To je, navodi Economist, luksuz sitničavosti.
‘Briselski efekt‘ je postao problem
Nadalje, način na koji Europa tretira druge zemlje dalje također izgleda sebično ovih dana. Godinama je EU pokušavala nametnuti svoja pravila - bilo da se odnose na okoliš, uvjete rada ili mnogo toga drugog - daleko izvan svojih granica. Eurokrati su uživali u ‘briselskom efektu‘, kada bi propisi doneseni u glavnom gradu EU-a uskoro postali globalni standardi. Svaka zabrinutost da bi to moglo smetati zemljama poput Indonezije, kojima je rečeno da uzgajaju palme na ovaj, a ne na onaj način, nonšalantno je odbačena kao problem koji nije europski.
Sada, kada EU treba potpisati mnogo trgovinskih sporazuma kako bi se nosila s američkim protekcionizmom, on to jest. Europa je sila koja je u globalnom gospodarstvu sve slabija.
PROČITAJTE VIŠE > Sada ispada da je Trump možda i najbolja stvar koja se Europi mogla dogoditi: ‘Svi nam doslovno stoje pred vratima!‘
Jedna posebno dekadentna osobina Europe jest odgađanje problema dok ne postanu toliko akutni da njihovo rješavanje košta pravo bogatstvo. Primjer je opasna demografska situaciju na kontinentu - Europa je 1980. imala oko pet radno sposobnih građana na jednog umirovljenika. Sada ih je tri, a do 2050. bit će samo dva radnika po umirovljeniku.
Luksuz je pretvarati se da tome nije tako, kako se navodi. Dio glomazne birokracije se već smanjuje, a mogla bi se smanjiti još puno više, posebno u sjedištu. Ako EU ne može trgovati sa SAD-om slobodno kao nekad, njezinih 27 zemalja članica moglo bi umjesto toga početi više poslovati jedna s drugom. Pa ipak, administrativne barijere u trgovini uslugama između zemalja EU jednake su carini od 110 posto, prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Naručivanje, a zatim ignoriranje opsežnih studija o tome kako poboljšati jedinstveno tržište izgleda kao sveta tradicija u Europi - još jedna jako skupa.
Cjepidlačenje i hedonizam
Nažalost, ocjenjuje Economist, to i dalje traje. Na stolu svakog briselskog štrebera i cjepidlake opterećene najsitnijim detaljima nalazi se sve prašnjavije izvješće od 400 stranica koje je prošle godine objavio Mario Draghi, bivši talijanski premijer i bivši šef Europske središnje banke (ECB), koje, kako se navodi, vrvi razumnim idejama o tome kako produbiti ekonomsku integraciju. No, gotovo da se po pitanju nijedne od njih još ništa nije poduzelo.
PROČITAJTE VIŠE > ‘Europa je jača nego što se misli, može protiv Rusa i bez SAD-a!
Neka rješenja za ponovno postizanje ravnoteže čine se privlačnima, ali su nepraktična - poticanje Europljana da imaju više djece pokazalo se neuspješnim, a uvoz migranata politički je sporan. Izbjegavanje očiglednog rješenja da se ljude natjera da rade dulje, primjerice povezivanjem dobi za odlazak u mirovinu s očekivanim životnim vijekom, jedan je od onih luksuza koji su sada izvan europskih mogućnosti.
I napokon, najviše hedonistička navika Europe u posljednjim desetljećima bila je štednja na obrani. Prežderavanje temeljeno na ‘dividendi mira‘, koje je uslijedilo nakon završetka ‘Hladnog rata‘, značilo je više novca za socijalnu potrošnju. Nekoliko zemalja, poput Italije i Belgije, tek sada pronalaze načine da dosegnu cilj potrošnje NATO-a od 2 posto dogovoren još 2014. godine. Obveza da se ta brojka poveća na 3 posto ili više na summitu NATO-a u lipnju zvučat će prazno bez objašnjenja kako će se to financirati. Bilo kroz zajednički dug EU-a - što je tabu tema za Njemačku - ili kroz smanjenje socijalne potrošnje, pretvaranje da nema mjesta za kompromis je onostrana iluzija koja predugo traje.
Promjena prioriteta
Odbacivanje politika luksuza samo po sebi se, kako se navodi, isplati. Također, to osigurava da druge politike koje su doista važne dobiju više pažnje. Ambicije EU-a da smanji emisije ugljik-dioksida na nulu do 2050. godine su skupe, ali nužne, iako bi neka zelena pravila mogla biti ponovno razmotrena. Pomoć Ukrajini nije nikakvo udovoljavanje samom sebi, niti je to financiranje socijalne države, kojoj su mnogi Europljani privrženi.
No, fokusirati se na ono što je doista važno zahtijeva razumijevanje da svijet koji se mijenja zahtijeva i promjenu prioriteta, zaključuje Economist.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....