Ovaj čovjek opet će biti izabran za šefa najveće i najdominantnije stranke u Europi. To mu je, očito, utješna nagrada

Njemački političar Manfred Weber, nesuđeni predsjednik Europske komisije, ponovno će biti izabran za predsjednika Europske pučke stranke (EPP) na stranačkom summitu u Valenciji. Weber će tako, bez protukandidata, ostati na čelu najveće, najutjecajnije, a moglo bi se reći i dominantne europske stranke koja okuplja nacionalne stranke desnog centra iz svih 27 država članica EU i partnere iz drugih država. EPP ima najveći broj povjerenika u Europskoj komisiji, a mjesto predsjednika drži još od 2004. godine. Dominira i po broju članova Europskog vijeća, gdje će sada ta dominacija biti još veća nakon povratka CDU-a na vlast u Njemačkoj. I ostao je najveća skupina u Europskom parlamentu.

EPP je uspio očuvati dominantnu poziciju usprkos stalnom odlasku ili izbacivanju nekih stranaka iz članstva. Mislilo se da će izgubiti dominantnu poziciju kada su britanski konzervativci, predvođeni tadašnjim premijerom Davidom Cameronom, napustili EPP i stvorili skupinu Europskih konzervativaca i reformista (ECR). Skepticizam prema viziji budućih EU integracija s britanskim konzervativcima su dijelile i brojne stranke iz drugih zemalja, od Poljske i Češke do Švedske i Belgije. Poslije je EPP iz članstva izbacio mađarski Fidesz Viktora Orbán​a, tada najuspješnije članice EPP-a po potpori u vlastitoj zemlji. Doduše, Orbán je, doznavši da će ga izbaciti, preduhitrio EPP i povukao sam stranku iz te skupine. Sada se i u Mađarskoj pojavila stranka desnog centra Tisza, predvođena Péter​om Magyarom, koja je pretekla Orbánov Fidezs i preuzela važnu ulogu na europskoj sceni u EPP-u.

EPP je za očuvanje dominantne pozicije na europskoj sceni trebao pronaći odgovor na izazov krajnje desnice, a ne tradicionalnog protivnika Europskih socijalista. Socijalisti su stalno u slobodnom padu, iako i dalje drže drugo mjesto po broju zastupnika u Europskom parlamentu.

Na čelu s Manfredom Weberom EPP je uspio pronaći ravnotežu između nužne suradnje sa Socijalistima i Liberalima oko ključnih europskih pitanja jer su sve te tri stranke proeuropske, a s druge strane potajno, a nekada u nekim pitanjima i otvoreno surađivati s krajnjom desnicom. Takvo ponašanje, koje se iz političkog kuta gledanja može smatrati pragmatičnim, promijenilo je značajno EPP, i to se odražava i na promjene smjera kojim ide Europska unija. Budući smjer EU kroji uglavnom EPP jer su, prema sadašnjoj moći, Socijalisti i Liberali na europskoj razini postali gotovo irelevantni.

EPP je prihvatio dio agende i retorike koju je do sada koristila krajnja desnica. Malo je to ublažio, prepakirao i prilagodio kako bi bila široko prihvatljiva. Europska unija pod dominacijom EPP-a postupno odustaje od preambicioznih ciljeva u vezi s klimatskim promjenama, zaoštrava politiku prema migracijama i ublažava protivljenje suradnji s krajnjom desnicom na nacionalnoj razini u državama članicama. Takva politika EPP-a s jedne strane ulazi u prostor krajnjoj desnici, ali sa sobom donosi i opasnost. S jedne strane, niti jedna važna politička stranka ne može ignorirati promjenu stava građana o migracijama. Velika većina smatra da je to izazov za Europu, iako se razlikuju u pristupu upravljanju tim pitanjem. Ali s druge strane, migracije su ono što spašava europsko gospodarstvo koje bi zbog starenja populacije i drugih demografskih izazova bez imigranata teško zadržalo fleksibilnost radne snage. Europski pučani misle da se EU može uspješno suočiti s izazovom migracija dopuštanjem samo zakonskih migracija, kroz radne vize, a one koji ilegalno ulaze u EU jednostavno vraćati automatski ako dolaze iz sigurnih država. A popis sigurnih država bi se mijenjao tako da će ih po tom ključu moći vraćati gotovo svugdje, osim Sjevernoj Koreji. EPP sada zagovara i deportacijske centre u trećim zemljama za one koji nemaju pravo na azil u EU. Traže da iz budućeg proračuna EU veći dio sredstava ide za zaštitu vanjskih granica kako bi se spriječio ulazak ilegalnih migranata.

Manfred Weber na čelu EPP-a idealan je upravo za takvu politiku ravnoteže koju vodi EPP. On je 2019. godine bio vodeći kandidat EPP-a, "Spitzen kandidat", za predsjednika Europske komisije. Iako bi po tom načelu trebao postati šef Komisije, zemlje članice se u tome nisu složile. Pa je na iznenađenje mnogih na površinu isplivala Ursula von der Leyen, tada njemačka ministrica obrane, koja je sada vodeća EU političarka u drugom petogodišnjem mandatu na čelu Europske komisije. Weberu je očito mjesto šefa najveće stranačke skupine u Europi utješna nagrada.