Formirana je nova talijanska vlada. Premijer Mario Draghi je oko 20 sati izdiktirao javnosti 23 imena svojih ministrica i ministara, od kojih su 8 „tehnički“, to jest izvanstranački i izvanparlamentarni stručnjaci, a 15 ih je iz redova Zastupničkog doma odnosno Senata. Ni premijer nije član ni stranke ni Parlamenta. Prije njega su takvi bili samo Carlo Azeglio Ciampi i Giuseppe Conte. Ni današnji senator Matteo Renzi nije bio član Parlamenta kada je postao premijer, ali je tada bio tajnik Demokratske stranke koju je razbucao pa iz nje izišao.
Draghijeva vlada ulazi u puninu svojih ovlasti u subotu u podne, kada ministri polažu prisegu pred predsjednikom Republike.
Draghi se igrao živcima stranačkih političara, jer nije pregovarao sa strankama o sastavu Ministarskog vijeća. Držao se ustavne odredbe da predsjednik Republike imenuje ministre na prijedlog predsjednika vlade, pa je njihov popis sastavio sâm, dogovarajući se samo sa svojim odabranicama i odabranicima. Tako je političarima priredio neku vrstu napetosti dostojne Noći Oscara. Naprosto, kao bivši bankar, znao je da novosti ne smiju „curiti“ prije objavljivanja, a niti dok su otvorene burze. Tu je vrstu „luksuza“ sebi mogao priuštiti samo nestranački premijer. Naravno, on se pritom jamačno konsultirao telefonski s predsjednikom Sergiom Mattarellom.
U tom procesu predsjednik Republike nije samo „bilježnik“. Budući da on imenuje, on može i ne imenovati. Predsjednikov veto malo kad dospije u javnost. Tako se zna da tadašnji predsjednik Oscar Luigi Scalfaro nije u prvoj vladi Silvija Berlusconija htio imenovati tajkunova privatnog odvjetnika Cesarea Previtija za ministra pravde, znajući koliko je prljav (kasnije je osuđen na osam godina zatvora), pa ga je maknuo na mjesto ministra obrane, koji se u tom sektoru bavi troškovima i paradama, dok drmaju generali i admirali.
U Draghijevoj vladi ipak su zadovoljene sve važnije stranke, a u njima i frakcije (među demokratima postkomunistu Andrei Orlandu dopao je rad, postdemokršćanin Dario Franceschini i dalje je ministar kulture, a ministar obrane je renzijevac Lorenzo Guerini, jer je Renzi ostavio „spavače“ u bivšoj stranci, nikad se ne zna…).
PoKret 5 zvjezdica dobio je četiri ministarstva, a ostale tri glavne partije koje čine vladinu većinu - Liga, Forza Italia i Demokratska stranka - dobile su po tri ministra. Po jednog ministra imaju ljevičarska koalicija Slobodni i ravnopravni (LeU), odnosno Renzijeva centristička Živa Italija.
Da bi svi stali, ali ne samo i zato, ponovo se uspostavlja samostalno ministarstvo turizma, veoma važno za oporavak iz krize.
Dva resora, oba ključna za pribavljanje i trošenje do 209 milijardi eura iz evropskog Fonda oporavka, od kojih oko 27 milijardi već u lipnju, Draghi je povjerio tehničarima od svoga osobnog povjerenja, pa se stječe dojam da će njima ravnati strateški sam premijer, dok će ministri biti taktički izvršitelji Draghijeve strategije. To su ministar ekonomije Daniele Franco, dosadašnji glavni ravnatelj emisijske Banke Italije, te ministar ekološke tranzicije i predsjednik Međuministarskog odbora za razvitak i energiju Roberto Cingolani, dosad šef tehnoloških inovacija u osjetljivome državnome megakonzorciju Leonardo (svemir, zrakoplovstvo, obrana i sigurnost).
Ministar vanjskih poslova i dalje je Luigi Di Maio (Zvjezdice), unutrašnjih Luciana Lamorgese (nestranački prefekt), pravda je povjerena nestranačkoj bivšoj predsjednici Ustavnog suda Marti Cartabiji. Roberto Speranza (LeU) ostaje ministar zdravstva, presudnoga u pandemiji.