COP26

Dunja Mazzocco Drvar za Jutarnji iz Glasgowa: Pregovori su bili teški. Popustilo se Indiji i Kini

"U Glasgowu nisam srela DiCaprija... ...ali sam vidjela kako se ministri tropskih zemalja bore da njihova djeca ostanu tamo živjeti‘

Dunja Mazzocco Drvar

 Ronald Gorsic/cropix

Nisam vidjela Leonarda DiCaprija. Kanadski premijer Justin Trudeau poslužio je kao dobra kompenzacija za taj propust. Održao je moćan govor, pri čemu se dinamično i s mjerom u nekoliko navrata prebacio s engleskog na francuski. Započeo je pričom o gradiću Lyttonu, koji je izgorio ljetos tijekom smrtonosnog toplinskog vala. Uz općenita obećanja o dostizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine, koja su dali i mnogi drugi, govorio je o načinima kako će to Kanada napraviti. Kritizirao je činjenicu da se samo 20% globalnih emisija u ovom trenutku naplaćuje, i taj iznos treba utrostručiti. Naglasio je da je ključ za smanjenje emisija u naplaćivanju zagađenja, kojim se šalje jasna poruka privatnom sektoru, transformira ekonomija i podržava građane da donose bolje odluke. Kanada ima jedan od najstrožih sustava naplaćivanja zagađenja, a Trudeauovo najsnažnije obećanje je da će tu cijenu do 2030. godine podignuti na 170 dolara po toni. Za usporedbu, u paralelnom sustavu u Europskoj uniji cijena emisijskih jedinica već neko vrijeme vrtoglavo raste, i ovaj tjedan dosegnula je povijesno najveću vrijednost od 67 eura po toni ispuštenog ugljičnog dioksida.

Nisam vidjela ni Davida Attenborougha, ali njegov sam dirljivi govor pratila iz plenarne dvorane Pen y fan, u kojoj smo mjesto imali veleposlanik Igor Pokaz i ja, dok su premijer Andrej Plenković i predstojnik Zvonimir Frka-Petešić otvaranje i pozdravne govore pratili iz glavne dvorane Cairn Gorm.

Inače, Pen y fan u slobodnom prijevodu znači planinski vrh, odnosno summit, pa bi bilo logično da je to dvorana u kojoj se odvijao glavni dio programa. Međutim, vrh Cairn Gorn ipak je četiristotinjak metara viši, a nalazi se u Škotskoj, i ipak je logično da je to ime dodijeljeno glavnoj dvorani sastanka na vrhu, koja se, usput budi rečeno, razlikuje od druge samo po činjenici da iz nje možete direktno proći u salon u kojem kavu, ručak i razgovore s drugim članovima visokih delegacija možete obaviti u miru, potpuno suprotnom onome što se događa u hodnicima hala u kojima se susreću i novinari i snimatelji, predstavnici neprofitnih organizacija, stručne i tehničke delegacije i promatrači pregovaračkih procesa.

Ni u jednu od tih dvorana, kao, uostalom, ni u cijeli kompleks, nije se moglo ući bez svakojutarnjeg samotestiranja guranjem štapića u grlo i nos te prijavljivanja rezultata testa u vladinu aplikaciju. Manje rigorozno provodilo se osiguranje uglednika. Jedan od britanskih sigurnjaka, rodom iz Banje Luke, rekao nam je da nikada u 20 godina rada nije vidio da je netko prišao tako blizu američkom predsjedniku kao mi Joeu Bidenu.

Na COP-u i u pripremama za njega, važe se svaka riječ, svako slovo. Primjerice, kako bi se priključila deklaraciji za prelazak s ugljena na čistu energiju, Hrvatska je morala provjeriti odgovaraju li sve stavke našim energetskim politikama i aktivnostima. Prije stavljanja potpisa na inicijativu za ubrzavanje prelaska na čista osobna i gospodarska vozila, mišljenje su trebali dati kolege iz Ministarstva prometa, koji klimatske politike provode kroz svoje mjere i aktivnosti. Pridruživanje zemljama koje su se obvezale na prestanak deforestacije potvrdili su kolege koji se bave zaštitom prirode, u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, koje je zaduženo za šumarske aktivnosti.

Zanimljiv moment dogodio se upravo vezano uz tu deklaraciju. Poziv za pridruživanje stigao je, naime, dovoljno rano da se cijela procedura glatko provede. Nije trebalo slati ljubazne požurnice niti podsjećati nekoga u drugom ministarstvu da je rok za slanje mišljenja skoro istekao. Hrvatska je izrazila podršku za pridruživanje koja se zatim šalje Stalnom predstavništvu u Bruxelles, a zatim otamo predsjedništvu COP-a. Usput, Europska unija potpisuje pojedinu deklaraciju samo ako sve članice daju privolu za pridruživanje inicijativi.

image

Dunja Mazzocco Drvar snimljena u Glasgowu

Privatni Album

Međutim, negdje je zapelo jer smo u utorak ujutro primili upit od jedne hrvatske medijske redakcije koja je htjela znati zašto su se deklaraciji pridružile 24 države članice, ali ne i Hrvatska. Ubrzo je stiglo još nekoliko sličnih upita, a ja sam, uz svesrdnu pomoć prve tajnice Veleposlanstva RH u UK Nelije Vržine, pokušavala doznati zašto mi nismo na popisu koji je objavljen na službenim stranicama konferencije, i istodobno uvjeravati novinare da se ne radi o nevoljkosti Hrvatske da se uključi u jednu od najvažnijih glazgovskih deklaracija, nego o administrativnoj pogrešci.

Nakon što smo predsjedništvu uspješno prijavili pogrešku, internetsku stranicu osvježili smo stotinu puta dok se napokon i naše ime nije pojavilo na popisu. Usput, s obzirom na to da učitavanje web stranice prosječno emitira nešto više od grama CO2, to nas je, uz nešto živaca, koštalo i nekoliko stotina grama CO2.

Kad smo već kod emisija, a i kod medija, i ovaj put summit su pratili napisi o šteti po okoliš koju su svojim dolaskom učinili čelnici, od kojih su mnogi u Glasgow stigli izvanrednim avionskim letovima. Istina je da ugljični otisak leta avionom nije zanemariv, ali treba znati da je dobar dio tih letova pokriven cijenom emisija. Vladin zrakoplov kojim je visoka delegacija stigla na COP26 sve svoje emisije prijavljuje u europski sustav trgovanja, a novac za te jedinice kupljene na dražbama ide u zajedničku kasu, iz koje se financiraju dekarbonizacijski projekti diljem Europe. Nekom od naših sugrađana upravo od tog novca sufinancirana je kupnja električnog automobila, kakvim su nas, primjerice, prevezli i od aerodroma do mjesta održavanja konferencije, a netko drugi za taj je novac podebljao fasadu i napravio bolje prozore i vrata.

Nisam vidjela ni Gretu Thunberg. Vidjela sam zato brojne ministre i ministrice tropskih i suptropskih otočnih zemalja, najugroženijih ubrzanim dizanjem razine mora. Neki od njih imaju turbane, neki prelijepe šarene haljine i sandale, mnogi od njih, umjesto narodne nošnje, oko vrata ponosno nose ogrlice od školjki. Imaju različite boje kože, kose i očiju, različito su odjeveni, ali svi imaju isti cilj: po tko zna koji put došli su se boriti za pravo da njihova djeca, ne unuci ili praunuci, ostanu živjeti tu gdje su rođeni.

Nisam na kraju vidjela ni predsjednika COP-a 26 Aloka Sharmu kako suspreže suze zbog ustupka koji je morao učiniti. Sve zajedno trajalo je predugo, i u trenutku donošenja konačnih odluka bila sam u avionu, negdje iznad južne Njemačke. Događa se da COP-ovi probijaju zakazani raspored, a na ovome se to moglo i očekivati. Pregovori su bili teški i neki su se aduti čuvali u rukavima do posljednjih sekundi. Tako su, recimo, razvijene zemlje morale popustiti Indiji i Kini, i umjesto ukidanjem proizvodnje energije iz ugljena, zadovoljiti se smanjenjem. No, i oni su popustili. Indija se obvezala na dostizanje klimatske neutralnosti 2070. godine, što je velik zalogaj za zemlju koja 75% struje dobiva iz ugljena. Za usporedbu, kod nas ugljen čini desetak posto energetskog miksa. I Kina je napravila korak naprijed, obvezala se na suradnju sa SAD-om, dosezanje vrhunca emisija najkasnije 2030. godine i, u konačnici, potpisala to smanjenje korištenja ugljena.

Sharma je morao popustiti jer je ulog bio prevelik. Nikad veća ulaganja u tranzicijske mjere, od kojih će pola biti uloženo u prilagodbu na neizbježne posljedice klimatskih promjena, stroga i svima jasna pravila izvješćivanja o emisijama stakleničkih plinova i financiranju te mehanizmi kojima su definirana ulaganja u tranziciju, morali su biti zapisani na glazgovski papir. Najveći uspjeh COP-a je svakako činjenica da nam je zadržavanje zagrijavanja ispod nužnih 1,5 °C još uvijek na vidiku.

Mnoga lica koja poistovjećujemo s borbom za očuvanje dobre klime nisam uspjela vidjeti, ali vidjela sam one koji na očuvanju klime predano rade iza kamera. Mnogi od njih godinama. Posebno je dirljiv bio trenutak u kojem se europska delegacija oprostila od jedne od troje glavnih pregovarača Europske unije Njemice Nicole Wilke, koja je nakon 17 godina odlučila napustiti mjesto pregovarača. Vidjela sam i put kojim nastavljamo dalje. No veće ambicije i snažniju posvećenost svi ćemo morati pokazati na COP-u 27 u Sharm el-Sheikhu, u kojem će, kako god okrenemo, biti toplije nego u Glasgowu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. siječanj 2022 23:26