Godina je 1917. Veliki rat traje već treću godinu. Klatno ratnog uspjeha polako, ali sigurno ide na stranu sila Antante, pogotovo kada početkom travnja 1917. godine SAD objavljuje rat Njemačkoj. Tjedan dana kasnije dogodio se još jedan krucijalni događaj. Pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima boljševički vođa Vladimir Iljič Uljanov Lenjin se iz Švicarske, preko Njemačke (u blindiranom vlaku, kako kaže legenda), koja je u ratu s Rusijom, vraća u Petrograd. (Ruska prijestolnica je promijenila ime početkom Prvoga svjetskog rata te “njemačko” ime Sankt Peterburg mijenja u rusko i savezničko - Petrograd). Velika država se ljulja na krhkim nogama pod težinom socijalnih i društvenih tegoba.
U veljači iste godine, nakon više od 300 godina vlasti, srušena je dinastija Romanov. Bila je to tada prva od četiri monarhije koju će Prvi svjetski rat otpuhati u ropotarnicu povijesti. U Rusiji sve je jači pritisak da se izađe iz rata. Ljudi su zbunjeni i dešperatni. Raste dezerterstvo. Vojska je u previranjima. Dio je prešao na stranu militantnih političkih opcija, od boljševika do posrnulih monarhista. Razne političke opcije grozničavo traže mogućnost da uzmu uzde poklekle države u svoje ruke. No, mnogi, pak, gledaju kako da to izbjegnu. Odgovornost je prevelika. Zavladale su nestašice, pa i glad. Rusija vrije poput ekspres-lonca.
Na vlasti je privremena vlada, koja je izvela Februarsku revoluciju i srušila cara Nikolaja II. Vladao je jedan neodređeni amalgam političkih opcija i nadanja. Slabašni, dezorijentirani i u prvom redu neodlučni demokrati i liberali i monarhisti s dvojbom na duši. Ne znaju što bi, u prvom redu, s izlaskom ili ostankom u ratu. Iz prikrajka vrebaju sve agresivniji boljševici i ostale lijeve revolucionarne opcije.
U srpnju nekako se uspijeva zaustaviti boljševički prevrat. Lenjin ponovno bježi iz grada. U Finsku. No, bila je to tek najava burne i presudne urotničke jeseni i zime. Na zapadnom frontu počinje bitka kod Kobarida, a na istoku, u Petrogradu, pedesetak kilometara od linije bojišta, vlada veliko iščekivanje. Nešto se mora dogoditi.
Zimski dvorac je branila ženska postrojba
U listopadu (u Rusiji je tada na snazi još julijanski kalendar), a zapravo, studenome 1917. godine u zraku se osjeća napetost. Boljševici su osnovali Petrogradski vojno-revolucionarni komitet. Spremaju se za preuzimanje ili preotimanje vlasti. “Jučer je prerano, sutra prekasno”, govori Lenjin, koji osjeća da ima šansu pokupiti vlast koja je zametena u petrogradskim snježnim smetovima.
Dolaze tri ključna dana - od 24. do 26. listopada, po starom kalendaru, ili od 6. do 8. studenoga po gregorijanskom kalendaru. No, koji dan ranije, 19. listopada (1. studenoga) ministar pravosuđa u privremenoj vladi (Vremennoje praviteljstvo) Pavel Maljantovič izdaje uhidbeni nalog za V. I. Lenjina, koji je od početka mjeseca na konspirativnoj lokaciji u Petrogradu. No, to je zakašnjela mjera. Sudbonosno kašnjenje, pa kako god okreneš. Lenjin je u Serdoboljskoj ulici broj 1, u stanu 41, kod obitelji Feofanov. Tamo, pak dan prije uhidbenog naloga, 18. listopada (31. listopada) dogovara s Nikolajem Podvojskim, Aleksandrom Nevskim (ubijen u staljinističkim čistkama 1937.) i Vladimirom Antonovom-Ovsejenkom (strijeljan u staljinističkim represijama 1938.) o mogućnostima “oružanog ustanka”. Privremena vlada shvaća situaciju i traži da se pojača obrana Zimskog dvorca, gdje ministri stoluju. Pučistička atmosfera se osjeća u hladnom baltičkom zraku.
I boljševici i Vlada “bore” se za lojalnost vojnih postrojbi. Boljševici, dva dana prije početka nečega što će kasnije dobiti naziv “velika oktobarska socijalistička revolucija”, kontroliraju oko 20 tisuća vojnika. U noći sa 23. na 24. listopada (3. na 4. studenoga) šef privremene vlade Aleksandar Kerenski donosi odluku da se “likvidira boljševički” revolucionarni komitet”, a grozničavo šalje telegram načelniku Stožera ruske vojske generalu Nikolaju Duhoninu da “hitno s fronta u Petrograd pošalju lojalne jedinice” kako bi zaštitile dosege “februara”. Ujedno zabranjuje izdavanje boljševičkih novina. No, stvari su se već zakotrljale. Bile su to tek uzaludne vatrogasne mjere. Kerenski gasi požar revolucionarnih promjena čašom vode. I to praznom.
Šef privremene vlade Kerenski
Iste večeri i Vojno-revolucionarni komitet (njegovi članovi između ostalog su Feliks Dzeržinski i Josif Staljin) podižu “bojevu gotovost” lojalnih jedinica Crvene garde te naređuju zauzimanje mostova u središtu grada na rijeci Nevi. Nekoliko mostova, pak, drže i snage lojalne vladi. Sporadično puškaranje uobičajeno je za Petrograd. U Zimskom dvorcu stalno zasjeda vlada. Lenjin je na iglama. Iz stana Feofanove Lenjin se, u noći 24. listopada (6. studenoga) iskrada u Smoljni. Tamo treba početi II. kongres radničkih i vojničkih Sovjeta. Lenjin više ne može čekati, strahuje da mu situacija ne izmakne kontroli, ako njega ne bude. Smatra da najbolje zna plivati u sveopćem kaosu. Neodlučnost privremene vlade ide mu u prilog. Podgrijava tezu o izlasku iz rata, dok Kerenski još dvoji, pozivajući se na obvezu prema saveznicima.
Lav Trocki, zastupnik revolucije, jest u Smoljnom, ali njegova pozicija nije sigurna. Lenjin još ne kontrolira situaciju. Boljševici još nemaju vlast u rukama. Lenjinu pružaju otpor čak i u vlastitim redovima. Grigorij Zinovjev i Lev Kamenjev imaju dvojbe oko preuzimanja vlasti. To će ih kasnije, u vrijeme Staljina, koštati života. Trocki pak požuruje stvar. Počinje utrka s vremenom. Nitko još nije siguran u ono što radi i što očekuje. Vlada potpuna neizvjesnost.
Otkucao je i zavjetni 25. listopada (7. studenoga) - dan koji se obilježava kao dan revolucije. U 1 i pol, u noći, boljševici preuzimaju električnu centralu te isključuju struju u dijelu grada, pa i u Zimskom dvorcu. Tamo pale petrolejke. U cik zore, dok se Petrograd budio, oko 6 ujutro boljševičke vjerne snage preuzimaju i Državnu (narodnu) banku, a sat kasnije zauzimaju i centralnu poštu. Boljševici stežu obruč. Praktički sve važne točke drže u rukama, ali još nemaju vlast, a toga u privremenoj vladi još nisu svjesni. Povijesni preokret zapravo se već dogodio. U 10 sati Lenjin iz Smoljnog šalje proglas “Građanima Rusije” i najavljuje oružani ustanak. O tome pišu i novine. Lenjin nudi nadu napaćenim Rusima - izlazak iz rata, zemlju seljacima, tvornice radnicima, pravo naroda na samoopredjeljenje. Spas.
U isto vrijeme Kerenski u 11 sati odlazi iz Zimskog dvorca (navodno u automobilu američke ambasade). Ide na frontu u Gatčinu, grad 40 kilometara od Petrograda, u potrazi za pojačanjem. (Taj njegov odlazak, gotovo 70 godina SSSR-a, bio je posprdno “tumačen” kao bijeg, pa čak se govorilo da je zbrisao preodjeven u ženu). U obranu Zimskog dvorca dolazi 200 Kozaka. Kerenski je bio dogovorio da ih dođe više, ali oni su tražili garancije da će se konačno krenuti u obračun s boljševicima, kada je već propuštena šansa u srpnju 1917. godine. Kozaci su tada ugušili pokušaj preuzimanja vlasti. Osim toga nezadovoljni su što je privremena vlada na front, koji tjedan ranije, poslala Petrogradski garnizon. (Mnogi smatraju da od boljševičkog prevrata ne bi došlo da je garnizon ostao u gradu.)
Cijelu srijedu, 25. listopada (7. studenoga) je napeto. Oko 18 sati boljševici šalju ultimatum privremenoj vladi da se preda. Oni odbijaju. Traje igra živaca. S prvim sumrakom snage boljševika potpuno okružuju Zimski dvorac. A njega brani ženska postrojba, pitomci i malo Kozaka (od onih 200 dio se povukao), a iza 18 sati pripadnici Mihajlovskog artiljerijskog učilišta napuštaju svoje položaje i ostavljaju tek dva topa braniteljima Dvorca. Odlazi i nekoliko oklopnih vozila jer nemaju benzina! Oko 20 sati komesar Vojno-revolucionarnog komiteta Nikolaj Čudnovski (poginuo 1918. u sukobu s Nijemcima u Ukrajini) opet ide s ultimatumom u Zimski dvorac. I opet isto. Nema predaje. Pada odluka - nasilno će se obračunati s privremenom vladom.
U 21.40 sati s krstarice Aurora ispaljuje se hitac iz manevarske municije. Kao znak za početak napada na Zimski dvorac. No, taj prvi napad je odbijen, odnosno napadači su bili neodlučni, pa su se povukli. Kako je sve izgledalo, govori i činjenica da je dio branitelja Dvorca otišao na spavanje. Istodobno nekoliko razarača i krstarica, Jastreb, Metki, Zabijaka, Močni, Dejateljni i Samson, kreću iz baze u Helsinkiju kao ispomoć boljševicima. (Finska je tada još u sklopu Rusije.) Sat vremena kasnije, oko 22.30 sati, počinje s radom II. kongres Sovjeta. No, oko Zimskog dvorca frtutma. Pucnjava traje, ali nekako sramežljivo. Više da se odagna strah. Oko 23 sata počinje drugi i završni juriš na Zimski dvorac. No, stanovništvo na to ne obraća preveliku pozornost. Demonstriranje moći je već svakodnevna rutina u Petrogradu. Dok boljševici pripremaju napad, zamjenik Kerenskog, Aleksandar Konovalov, otvara sjednicu vlade. Smjenjuje se vojni zapovjednik Petrograda, a odluka je da se konačno “krene u obračun s boljševicima”, ali sutra. Nikolaj Kiškin iz stranke Narodne slobode dobiva taj zadatak. No, čekanja nema. Lenjin zna da svako odugovlačenje može biti kobno. Lav Trocki će poslije priznati da je za socijalističku revoluciji bilo rano, ali se pogodni trenutak nije smio propustiti. Boljševici su u tom kaotičnom i presudnom vremenu jednostavno bili najprisebniji.
Artiljerija iz smjera Petropavlovske tvrđave gađa Zimski dvorac, ali pokazat će se, ne pogađa ga niti jednom. Danas se smatra da je to učinjeno namjerno. Pucnjava na trgu pred Dvorcem je sporadična. Napadači ne nailaze na ozbiljniji otpor branitelja. Otprilike u napadu sudjeluje oko 1000 vojnika i dragovoljaca, a oko 400 do 500 ljudi (od toga oko 140 žena vojnikinja iz Ženskog dragovoljačkog bataljuna te oko 40 invalida tzv. Georgijevskih ordenonosaca kojima je zapovijedao oficir s invalidskim protezama. (Orden sv. Georgija bio je najprestižniji ratni orden u carskoj Rusiji) brani vladu koja je u veljači 1917. godine došla na vlast. Na kraju boljševicima na putu do vlasti tek žene i invalidi kao zadnji bastion stare Rusije. Sve skupa prilično je kaotično, ali prvi “crveni” ulaze u Zimski dvorac oko jedan sat poslije ponoći, 26. listopada (8. studenog), a ionako slabašni otpor branitelja (zadnji su se suprotstavljali “junkeri”) skršen je u 2 sata i 10 minuta.
Privremena vlada cijelo vrijeme borbe za Zimski dvorac zasjeda kao da se ništa ne događa. Usred sastanka vlade upada u Malahitovu dvoranu dvorca Vladimir Antonov-Ovsejenko i hapsi ministre te objavljuje da su boljševici preuzeli vlast. Ministar Maljantovič je kasnije zapisao: “Čuli smo nekakvu buku pred vratima. Vrata su se otvorila i u dvoranu je, kao naplavina, ušao čovjek sitna rasta (Vladimir Antonov-Ovsejenko, čovjek koji je vodio napad na Zimski dvorac), a iza njega bulumenta naoružanih ljudi koji su ga pratili. Sjedili smo za stolom. Aleksandar Konovalov je rekao: ‘Mi smo privremena vlada. Što želite?’.
- Svi ste uhićeni! Ja sam član Vojno-revolucionarnog komiteta - rekao je Ovsejenko. Konovalov je na to odgovorio: - Podčinjavamo se nasilju i predajem se da izbjegnemo krvoproliće, ali, znajte, neće ostati na ovome. Neće vam proći.
Trebalo je 74 godine da “im ne prođe”.
Dok traje napad na dvorac, tada još nitko ne govori o revoluciji, pa i sam Lenjin to naziva “prevratom”. (Tek 1927. godine to se počinje zvati revolucijom.) U Smoljnom protivnici boljševika nemaju pojma što se događa. Nije bez vraga prvo zauzeta pošta. Tek rano ujutro iz pošte u svijet odlazi telegram s viješću o svrgavanju privremene vlade. U Zimskom dvorcu, nakon zauzimanja, vlada pravi urnebes. Pljačka, uništavanje, a ostaje zabilježeno da su vojnici provalili u carski vinski podrum, koji je bio zabravljen, s više od 100 tisuća boca vina. I Lav Trocki je pisao da su kanali prema Nevi bili crveni od vina, a ljudi su pili direktno iz odvodnih kanala! Uništavale su se i fotelje-stolice, jer je netko rekao da su u njima sašivene dragocjenosti i nakit. Taj detalj će kasnije iskoristiti Iljif i Petrov za svoj veliki roman “12 stolica”. O tome je pisao i veliki američki novinar i komunist John Reed u svojoj knjizi “Deset dana koji su potresli svijet”, koji je “prespavao” revoluciju, a piše kako su nakon nekoliko dana od zauzimanja dvorca, kada se doznalo da je Zimski dvorac prazan, građani ga počeli pljačkati.
Inače u Oktobarskoj revoluciji, odnosno jurišu, poginulo je (ukupno) šest vojnika te jedna vojnikinja, koja je počinila samoubojstvo nakon što je bila silovana. Osim nje, još su dvije vojnikinje bile silovane. Oko 50 ljudi je bilo ranjeno. Praktički beskrvna revolucija, ali imat će vremena nadoknaditi taj tadašnji “nedostatak krvi”. No, kako bilo da bilo, tog 7. studenoga 1917. godine zbio se događaj koji će odrediti povijest svijeta 20. stoljeća. Bila je to prva proleterska revolucija.