Tijekom ove godine, u misiji UNDOF na Golanu, zabilježena su ukupno tri incidenta bez posljedica za živote i zdravlje pripadnika Oružanih snaga RH, tijekom kojih je nastala materijalna šteta. Navedeni incidenti nisu bili ugroze takve vrste koje bi bitno iskakale iz uobičajenog sigurnosnog okruženja misije UNDOF – službeno je izvješće Ministarstva obrane kojim je obrazloženo povlačenje hrvatskih mirovnjaka s Golanske visoravni. Prema našim izvorima, priče koje se kriju iza brojke o ukupno tri incidenta, ni najmanje nisu bile bezazlene, piše Slobodna Dalmacija.
Kao što je poznato, problemi s hrvatskim mirovnim snagama počeli su krajem prošle godine, tijekom izvlačenja devetog kontingenta. Na putu za aerodrom u Damasku, kolona u kojoj su pripadnici HV-a bili s pripadnicima austrijskog kontingenta, našla se pod paljbom , i tom prigodom ranjeno je nekoliko Austrijanaca. No, vatreni doček pripremljen je i za sljedeći, deseti, kontingent.
Odmah nakon polaska s aerodroma, na autocesti koja od Damaska vodi prema Golanu, kolona se opet našla pod žestokom paljbom. Osim pješačkog naoružanja, ispaljeno je i nekoliko minobacačkih granata, no, na sreću, među pripadnicima UN-a nije bilo ranjenih niti je na vozilima bilo štete. Riječ je o rubnim dijelovima Damaska u kojem traju intenzivne borbe između pobunjeničkih snaga i “službene” vojske režima Bashara al-Assada. Nakon što su se uspjeli probiti iz Damaska, na samom području razmještaja dočekala ih je sasvim drugačija situacija od opisa misije kao mirovne.
Riječ je o ratnom žarištu, tvrde naši izvori, a situacija se za naše mirovnjake zakomplicirala kad je Republika Hrvatska priznala pobunjeničku vlast kao legalnu i legitimnu vlast Sirije. Područje je, kažu nam naši sugovornici, puno kontrolnih punktova, kako pobunjenika, tako i Assadove vojske, pa su se mirovne snage našle u situaciji da ne mogu provoditi misiju zbog koje su raspoređeni, ali ih je zato redovito u obavljanju dužnosti zaustavljala i pretresala i jedna i druga strana. Situacija je kulminirala tijekom veljače. U najozbiljnijem incidentu, pobunjenicu su zarobili, odnosno oteli, dva pripadnika hrvatskog kontingenta.
Zaustavljeni su na putu u Damask, razoružani i opljačkani, a pritom su prošli i torturu sličnu onoj koju prolaze zarobljeni pripadnici Assadovih postrojbi. Ne treba posebno pojašnjavati da taj tretman podrazumijeva teško fizičko zlostavljanje, kažu naši izvori. Na kraju, hrvatski su vojnici pušteni na slobodu, no zaplijenjena im je sva oprema i automobil. U sljedeća dva incidenta, hrvatski pripadnici UN-a zaustavljeni su na kontrolnim točkama pobunjenika pri putu s jedne kontrolne točke do druge. U ta dva incidenta oduzeto im je oružje i oprema, no ne i automobil.
Situacija je potom eskalirala kada je s automobilom s oznakom UN-a izvršen bombaški napad. Doduše, nije poznato je li bila riječ o automobilu hrvatskih snaga ili automobilu koji je koristio Carl Campeau, Kanađanin iz administracije UN-a koji je nestao na području na kojem su zaustavljeni i hrvatski vojnici i o kojem ni danas nema nikakvih informacija. Nakon eksplozije te autobombe, pripadnike UN-a redovito su zaustavljali i temeljito pretraživali i na punktovima vojske aktualnog režima.
Osim spomenutih slučajeva u kojima je našim vojnicima oteta oprema, nekoliko puta noću pucalo se iz automatskog oružja na objekte u kojima su bili smješteni. Ti su napadi zaredali nakon objave vijesti o naoružavanju pobunjenika oružjem iz Hrvatske, pa je teško reći tko je otvorio vatru – pobunjenici ili pripadnici vojske vladajućeg režima. Osim toga, nekoliko se položaja UN-a s našim pripadnicima našlo u unakrsnoj vatri, koja je uključivala i upotrebu artiljerije, pa su tako granate zujale nad glavama hrvatskih mirovnjaka.
Izvlačenje pripadnika HV-a zapravo je jedini dio operacije koji je prošao relativno ugodno budući da je izveden preko Izraela. No, ono što u cijeloj priči posebno čudi jest neusklađenost i nepromišljenost u postupcima vlasti u Hrvatskoj, a donekle i nepošten odnos prema pripadnicima naših postrojbi. Priznavanje jedne strane tako nikako nije pametan potez dok se pripadnici naših snaga nalaze između zaraćenih strana, a još je manje pametno sudjelovanje u naoružavanju jedne od strana dok naše snage nisu izvučene.
Za razliku od Hrvatske, Japan, čiji su vojnici također bili na Golanu, svoje je snage povukao odmah nakon priznanja pobunjeničke strane. Ono što je čudilo jest da je odnos vojske odane režimu prema mirovnjacima bio korektan, barem do vijesti o naoružavanju pobunjenika, dok je odnos pobunjenika bio vrlo neprijateljski. Među pobunjenicima je mnogo frakcija, navode naši izvori, čiji pripadnici često nikad nisu ni čuli za Hrvatsku. No, ono što je posebno zapeklo naše mirovnjake jest činjenica da su im prije polaska smanjene ugovorene dnevnice, koje su ipak isplaćene u cijelosti nakon povratka u Hrvatsku, piše Slobodna Dalmacija.