Negdje u Ukrajini - na lokaciji koju ne smijemo objaviti - stoji rampa i pored nje samo jedan naoružani vojnik. “Hlopac” - dečko, mladac kako bi Ukrajinci rekli. Salutira, propušta naš automobil koji se ljulja i zanosi po izrovanom makadamskom putu kojim se ulazi u vojnu bazu.
Usputna adresa
Nitko nas ništa ne pita. Akreditacije su ostale negdje u Kijevu, u Ministarstvu obrane, ali veći je problem s ovdašnjim se zapovjednicima dogovoriti što se smije, a što ne smije snimati negoli imamo li sve potrebne papire. Jer, vojska je tu tek nekoliko dana, s njima su dobrovoljci koji će već sutra krenuti prema istoku. Ovo im je samo usputna adresa na putu dalje, a kako to nije njihov domaći teren, nego su upali u čistu improvizaciju da bi ovdje obavili posljednje pripreme, zgrade su neuredne, privremene i zapovjednici bi htjeli da to sve izgleda nešto ljepše negoli što izgleda, ali nema pomoći.
Zato zapovjednik prvo pregledava prostorije prije nego što će nas pustiti unutra. A i onda je puno ljudi oko nas, neki nadgledaju što se snima, neki se vrte oko mene, ispitujući kako je hrvatska vojska uspjela pobijediti u ratu i osloboditi zemlju. Čini se da ta činjenica izaziva posebno poštovanje. “Morate se dogovoriti s Amerikancima”, kažem im. Jer, ako separatistima pomažu Rusi...
- Kod nas nema Amerikanaca niti njihovih plaćenika, to sve nije točno. Mi nismo ni članica NATO-a i nemamo nikakvu pomoć. Samo ovo što imamo i volju da svoju zemlju ponovno imamo u komadu - govori mi jedan ozbiljni čovjek u uniformi.
S obzirom na to da su novinari Jutarnjeg lista jedini koje su tu primili od svih stranih medija, neočekivana medijska pozornost još uvijek im je strana pa su i tu neiskusni. Ukrajina se nije spremala na rat, prešutno je jasno.
Vojnici u šlapama
“Ne znamo kamo idemo, nismo još dobili zapovijed”, kaže jedan od vojnika. Ali, ovih dana svi putevi ukrajinske vojske vode na istok, gdje traje rat. Ostatak zemlje je miran. U blizini opasnog istoka vojska se priprema za veliku antiterorističku ofenzivu koja bi trebala početi prije nego što novi predsjednik države bude inauguriran. Na istoku separatisti trpe gubitke, uvjeravaju nas, a navodno su i srpski plaćenici ubijeni u Donjecku. Međutim, sve je to neprovjereno, vijesti ne stižu na vrijeme ili provjerenim kanalima.
- Možemo li s vama u Donjeck? - pitam ih.
Gledaju me i smiju se. “Još nam samo fali da moramo brinuti o ludim novinarima”, dobacuje jedan od njih. Ali, čini mi se da bi se dao nagovoriti. Kaže da smo hrabri zbog toga što bismo htjeli ići s njima. Pitam se znači li to da ni on ne vjeruje sam sebi previše. Jer, jedan mu drugi kaže: “Pa Amerikanci vode sa sobom CNN. Zašto ne bismo i mi?”
- Zato jer mi nismo Amerikanci. A ni oni nisu CNN - kaže i pogleda nas, nacerekavši se. Ali, odmah je atmosfera opuštenija. Čim se zapovjednik smije, dobro je. Oko nas se okupljaju vojnici, napadaju nas pčele i bumbari, usred šume smo i na nepregledanoj ravnoj zemlji ostaju tragovi cvata topole i vojničkih čizama. Neki su vojnici samo u šlapama zasad.
Opipljiva nervoza
U ovoj vojnoj bazi svi imaju različite uniforme. Vojnici leže na krevetima, čiste oružje, isprobavaju pancirke i šljemove. Kao i drugdje u Ukrajini, ljudi su tihi. Oprezni. Ne znaju u što idu, nisu ni sanjali da bi mogli krenuti u rat na vlastitom istoku. Situacija ih je zatekla. Kao i većina običnih, normalnih Ukrajinaca, nisu se u svemu ovome snašli. Vrijeme je prolazilo, situacija se zaoštravala, gradovi i regije počeli su se odmetati, a situacija nije došla nigdje blizu rješavanja. Vojska se počela upotpunjavati novim ljudima iz svih dijelova zemlje, naročito sa zapada Ukrajine, gdje je nacionalni naboj jači negoli u centru zemlje, ali kao i uvijek kada se ne zna s čime se mogu suočiti, i gdje će sutra biti, nervoza je opipljiva.
- Mi imamo obitelji - objašnjava jedan od njih popustiljivo, nakon što je prvo narogušeno vikao da ga ne smijemo slikati. Pogled mu je napet, ali ne neprijateljski.
Jedan drugi dečko Ivan, strastveni navijač Dinama iz Kijeva, istetoviran, majdanovac, sitne građe ali očito lavovskog srca, skače s pancirkom na sebi. Adrenalin ga pere. Stariji ga malo smiruju, bit će prilike za akciju. Ispred zgrade u kojoj spavaju i u kojoj su po katovima nagurani improvizirani kreveti, vojnici sjede, puše, razgovaraju mobitelom, šetaju, krate vrijeme.
Na mjestu na kojem se nalazimo nekada je bila sovjetska vojna baza, i tu je bilo 30 tisuća vojnika. Sada ih je mnogo manje - ali zato dolazi sve više dobrovoljaca.
Toliko, kaže potpukovnik Andrij, dok stoji naslonjen na vojni kombi na poligonu, da im trenutno ne treba više ljudi. Mobilizacija je zaustavljena jer su baze pretrpane civilima koji žele u borbu.
Upitna država
I pritom nisu problematični za obuku. Ljudi su se u Ukrajini - na svim njezinim stranama - naoružali. Rasformirale su se bivše specijalne postrojbe, lojalne režimu bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, i u tom zrakopraznom prostoru počeli su se organizirati pokreti otpora koji se sada pridružuju vojsci kako bi zajedno krenuli u akcije. S obzirom ne to da je Ukrajina pred pitanjem vlastitog državnog života ili smrti, nitko ne postavlja pitanje koliko je sve to utemeljeno na zakonu, koliko je pametno da se stanovništvo mahnito naoružava i juri u borbe. Zasad, sve prolazi. Očajnička vremena traže donošenje očajničkih odluka.
- Mislili smo da se neće uklopiti, ali pokazali su se angažiranijima od obične vojske. Vrlo su motivirani, stalo im je da sve zadatke odrade, stalo im je da krenemo u akciju i čekamo zapovijed - kaže plavooki potpukovnik. Dok stojimo na poligonu, uz zaglušujuću buku pucanja, vojnici se razmještaju po pozicijama. Možda je ovo vježba, ali ne zadugo.
Pritom, svjesni su svi da idu u neizvjesnost jer ukrajinski vojnici i dobrovoljci, paravojne postrojbe koje se slijevaju prema istoku možda imaju volju, ali u usporedbi sa čečenskim plaćenicima, gerilcima iz ruskih ratova, oni su možda srčani, ali posve neiskusni. Svjesni su toga i njihovi zapovjednici.
Nadmoćniji neprijatelj
- To je najgori oblik ratovanja, onaj u gradu. Ali, nekako, bez obzira na to što su čečenski plaćenici psi rata, mislim da oni sve što rade - rade samo zbog novca. A novac nije nikada dovoljan motiv. Mi na svom teritoriju imamo teroriste i moramo ih otjerati - kaže dok nam bubnjići pucaju od novog naleta ispaljivanja na poligonu. Ispred njih je zamišljeni neprijatelj u daljini.
Predstojeća bitka na istoku odlučit će o tome hoće li se stvari barem približno vratiti u normalu, ili će se s druge strane granice pojaviti puno moćniji neprijatelj. U tom slučaju, ukrajinsko hrabro srce neće biti dovoljno.