Još do prije nekoliko tjedana činilo se da godina za Kremlj nije počela tako loše kako je izgledalo nakon pobjede neželjenog Joea Bidena (Putinu je trebalo gotovo 50 dana da mu čestita na pobjedi, pravdajući to dugotrajnim, skandaloznim i kontroverznim brojanjem glasova te najavom Trumpovih sudskih tužbi koje su najavljivale ponovno prebrojavanje). Onda je kao "as na desetku" došao juriš na Kapitol koji su, često ironično i zlurado, u prorežimskim medijima tumačili kao krah američkog globalnog utjecaja i krizu zapadnog demokratskog liberalizma, o čemu je govorio i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
Govorilo se o raskolu u američkom društvu koji bi mogao izazvati građanski rat, pa i raspad zemlje (kao sudbinska kazna za sudjelovanje u rasturanju SSSR-a, kako su neki rekli) i "liberalizmu kao novom obliku fašizma i totalitarizma u kojem manjina vlada većinom", te se navodila pretpostavka da Bidena čeka veliko i neizvjesno pospremanje vlastite kuće pa se, barem u prvo vrijeme, neće moći puno pačati u međunarodne odnose.
No, onda se Kremlju dogodio Aleksej Navaljni i u samo nekoliko dana stvari su se okrenule te pokazale slabosti i putinovske suverene demokracije i naglašavanog jedinstva ruskog društva - prvo neočekivani povratak s liječenja u Njemačkoj, unatoč prijetnjama da će biti uhićen i vrlo vjerojatno na najmanje tri i pol godine smješten iza rešetaka, a zatim senzacionalni film o (navodnom) velebnom Putinovu dvorcu na Crnom moru, koji je u samo nekoliko dana imao gotovo 100 milijuna pregleda, i šlag na kraju - najveće antiputinovske demonstracije otkad je 2000. godine došao na ruski tron. Na te prosvjede u 124 grada diljem Rusije odazvalo se više od 100-150 tisuća ljudi, a pratili su ih brojna uhićenja i brutalnost policije.
S obzirom na sve to, početak 2021. godine nije dobro sjeo Putinovoj političkoj eliti. Tu su još pandemija korone koja ne posustaje te se, unatoč masovnom cijepljenju Sputnikom V, dnevna brojka zaraženih kreće oko 20 tisuća, ali i ekonomski problemi - pad BDP-a veći od 3,5 posto te najave da će tek krajem 2021. i početkom 2022. početi gospodarski oporavak, koji bi mogle otežati najavljene nove sankcije EU i SAD-a zbog Navaljnog te odrediti sudbinu najvažnijeg strateškog energetsko-političkog projekta - rusko-njemačkog plinovoda Sjeverni tok 2, nad kojim su stalno olujni oblaci.
No, trenutačno glavni problem, koji je Kremlj želio izbjeći po svaku cijenu, jest Navaljni, koji sada na valu prvobitnog uspjeha posljednjih prosvjeda želi kovati željezo dok je vruće te iskoristiti situaciju za daljnji antirežimski bunt koji bi se, prema mišljenju mnogih, mogao kretati prema sadašnjem bjeloruskom konceptu. Podsjetimo da u toj zemlji od kolovoza 2020. traju gotovo svakodnevni prosvjedi protiv predsjednika Aleksandra Lukašenka koji još nisu tako jaki da ga ugroze, ali ni tako slabi da ih on, uz pomoć stalnih uhićenja, zastrašivanja i policijskog nasilja, može obuzdati.
Kremlj se dodatno iscrpljuje kako održati Lukašenka na vlasti pa im ne trebaju još i nevolje doma, pogotovo po tamošnjoj špranci. Pitanje je, naravno, može li se to dogoditi i u Rusiji jer je Putinov režim - unatoč tome što ga je ovo, vidi se, šokiralo i iznenadilo - još uvijek dovoljno snažan da se ne može govoriti o nekoj većoj (zasad) ugrozi po njega i njegovu vlast. No, da su se pojavile prve pukotine, to je svakako nešto što se može konstatirati.
Pitanje je, opet, koliko je potencijal ove pobune jak i kolika je snaga vlasti da ga obuzda i kontrolira. Pitanja je sve više, a odgovori su negdje u zraku, ali kako se kaže, kada postoji pitanje, i odgovor se mora naći. U svakom slučaju, otkad je prije 20 godina došao na rusko prijestolje, Vladimir Putin nije imao (ovako) ozbiljnog suparnika, odnosno nije ga uopće imao, pa sada kad se pojavio netko tko može izvesti na ulice toliki broj ljudi, u toliko gradova od obala Tihog oceana do Baltika, procjenjuje se njegova stvarna moć. Kolika je, vidjet će se uskoro jer se novi prosvjedi najavljuju za danas, a policija već danima privodi i pretresa stanove i urede potencijalnih prosvjednika i organizatora.
Stvarna snaga
Dakle, kolika je stvarna snaga Navaljnog i koliko je sve ovo potreslo Putina? U Kremlju su bili iznenađeni kad se Navaljni odlučio vratiti kući s liječenja u Berlinu nakon najvjerojatnije pokušaja njegove likvidacije nervnim agensom novičokom u kolovozu u gradu Tomsku (na to upućuje liječnička dokumentacija, ali i istraživanje tog slučaja koje su proveli neki istraživački portali poput Insidera i Bellingcata te sam Navaljni), i to unatoč najavama da će biti odmah uhićen (što se dogodilo) te da će mu se uvjetna zatvorska kazna od tri i pol godine zbog navodnih financijskih malverzacija pretvoriti u zatvorsku kaznu, uz najavu još nekoliko dodatnih kaznenih optužbi koje bi ga mogle stajati popriličnog broja godina po sibirskim tamnicama.
U Moskvi su neki skloni reći da će Navaljnog skloniti najmanje do 2024. godine, odnosno do novih predsjedničkih izbora na kojima bi se (će se) Putin mogao peti put kandidirati, a sigurno za ovojesenske parlamentarne izbore na kojima, prema svim analizama, Putin želi apsolutnu vlast svoje Ujedinjene Rusije u novom sazivu Dume, bez ikakva iskakanja s nekontroliranom i nepredvidivom oporbom u dumskim klupama. Svojim povratkom Navaljni je u tim uvjetima (pokušaj atentata, zatvor, izolacija) pokazao da je spreman "umrijeti za ideju", na žrtvu i borbu do kraja, pa je čak i kod nekih prorežimskih ljudi izazvao divljenje takvim ponašanjem.
Drugo što Putinu smeta jest činjenica da je Navaljni "čistokrvni" Rus (otac mu je bio časnik Sovjetske armije) kojemu se ne mogu naći nezgodni etničko-vjerski rebusi ili neka povezanost s najomraženijom strukturom ruskog društva - oligarsima, poput Mihaila Hodorkovskog i Borisa Berezovskog koji su imali taj teret podrijetla i postsovjetskog privatizacijskog bogatstva koji je odbijao većinu Rusa, a i otišli su u emigraciju. Navaljni za Putina ne bi bio (toliki) problem da je ostao vani jer su svjesni da im je čak i u najudaljenijem kutku Sibira nezgodniji nego da je najslobodnija ptičica na Zapadu. Sličan je problem SSSR imao s Andrejem Saharovim, kojeg su nastojali potpuno izolirati u Rusiji, ali su njegove izjave ipak dospijevale do javnosti i upravo zato što ih je slao iz domovine imale su razorniji učinak.
Osim toga, Navaljni nije liberal zapadnjačkog tipa, premda ga stalno žele diskreditirati upravo kao zapadnjačkog plaćenika i izdajničkog liberala koji time destabilizira Rusiju, njezinu tradiciju i način života. Navaljni je dijelom populist, pa i jakog nacionalnog ruskog naboja - recimo, nije se baš jako protivio aneksiji Krima. Njegove riječi da se vraća u Rusiju jer je to njegova domovina, a on je Rus i nema se čega bojati, svakako su ubod u kremaljsku taštinu i udar na njihovo ekskluzivno pravo na "rusizam i brigu za Rusiju". On je - a to je nešto što je najviše izbacilo iz takta kremaljsku elitu - natjerao prorežimske medije, uglavnom elektronske, političare i na kraju samog Putina, kao svoju prvu i omiljenu metu, da mu posvete pažnju.
Dosad je Navaljni bio potpuno prešućivan: njegovo se ime nije izgovaralo u medijima niti su to činili političari, nije imao nikakav pristup bilo kakvim ni državnim, ni privatnim medijima te je komunicirao putem društvenih mreža i YouTubea, da bi mu sada, vrlo nevoljko, mediji ipak posvetili pažnju. Doduše, o njemu se govori isključivo u negativnom i odioznom kontekstu, ali ipak je njegovo ime izašlo iz strogog "lockdowna", a sam Putin je bio prinuđen reagirati na prosvjede (buntovnike je usporedio s teroristima) i potom se morao oprati od optužbi da su mu privrženi oligarsi na obali Crnog mora napravili dvorac vrijedan 1,5 milijardi dolara. On je to demantirao i ismijao, ali očito je da je stotinjak milijuna pregleda i ono što je u filmu, koji traje gotovo dva sata, rečeno zahtijevalo njegovu reakciju, iako teška srca. Navaljni je dobio satisfakciju.
Ono čega se u Kremlju pribojavaju jest, kako kaže ruski politolog Ilija Geraščenkov, to što su okosnicu prosvjeda predstavljali zreli ljudi od 35 do 45 godina, pripadnici srednje klase, ali i mnogi mladi koji su se formirali tijekom 20 godina Putinove vladavine i koji traže "smjenjivost vlasti". Zato on smatra da Rusiju čeka "dugotrajni i iscrpljujući maraton" te da sve ovo nadilazi snagu i političku moć Navaljnog jer bi se oko ovog prosvjeda mogli okupiti "svi nezadovoljnici režimom i sadašnjim stanjem", a to može izazvati problem režimu. Zato smatra da je pitanje kako će građani Rusije doživjeti i prihvatiti ove prosvjede te kako će se postaviti prema reakciji vlasti.
Analitičari poput Mihaila Vinogradova ili onih iz američkog časopisa Foreign Policy misle da Navaljni može nešto konkretnije učiniti i uzdrmati Putina tek "ako nađe saveznike u političkoj, poduzetničkoj i medijskoj eliti", a toga zasad uopće nema na vidiku. Drugim riječima, Navaljni može napraviti puno buke nizašto, ali dok se ne pojave "mangupi u Putinovim redovima" teško da bi mogao ugroziti njegovu poziciju.
No, zasad takvih "mangupa" na vidiku nema, i zbog načina na koji funkcionira Putinov mehanizam vlasti - od korupcije do premreženosti vjernim kadrovima (najveći broj ljudi uz njega su mu prijatelji iz najranijih dana kagebeovske i političke djelatnosti, pa čak i neki njegovi prijatelji iz djetinjstva koji upravo tome duguju svoju poziciju u politici i biznisu, kao i bogatstvo kojim raspolažu) te potpune kontrole koju ima nad represivnim aparatom od obavještajnih službi, preko policije i vojske do financijsko-bankarsko- energetskog biznisa koji su mu glavna okosnica vlasti.
Političari se natječu u tome tko će više podržati Putina (govore o tome da se narod još više mora stisnuti i ujediniti oko njega jer jedini pruža sigurnost, stabilnost i prosperitet) i napadati Navaljnog.
Dekorativni oporbeni političar, ultranacionalist Vladimir Žirinovski rekao je da Navaljni ima samo tri mogućnosti - "emigraciju, zatvor ili grob". Televizijske udarne perjanice poput Olge Skabejeve, Jevgenija Popova, Dmitrija Kiseljova i Andreja Norkina otvoreno prosvjednike nazivaju "šljamom", "petokolonašima" i "talogom društva", a prosvjede "režijom Zapada" te prigovaraju da se protrumpovske jurišnike nazivalo ruljom, a sada se primjenjuju dvostruki aršini te se prosvjede u Rusiji naziva "mirnim demokratskim prosvjedom", iako su napadali policiju.
Najznačajniji putinovski medijski glodur Vladimir Solovjov opravdavao je policajca koji je nogom udario ženu u Sankt Peterburgu (snimka je postala simbol brutalnosti policije), nazivajući to provokacijom s njezine strane jer što ona ima pitati policajca zašto privodi nekoga tko radi nerede na neodobrenom prosvjedu pa ju je napao jer misli tužiti policajca zbog ozljeda i trauma koje joj je nanio. "Kakva tužba protiv čovjeka koji radi svoj posao", upozorava Solovjov.
Obustava radova
U ovom trenutku Navaljni nije sposoban jače nauditi Putinu, ali svakako mu može zasoliti i navući na vrat ne samo proces pobune diljem Rusije, nego ga i diskreditirati na međunarodnoj sceni. Može mu na leđa nabaciti nove sankcije te zbog toga ugroziti neke važne projekte, poput spomenutog plinovoda Sjeverni tok 2.
Odgađanje ili obustava daljnjih radova na tom projektu naudili bi ruskom plinskom biznisu i proračunu koji je zbog pandemije ionako pretrpio značajne udarce, a tu su i inflacija i česte devalvacije rublje. Isto tako, zemlje G7 zahtijevaju oslobađanje Navaljnog, a njegovo zatvaranje smatraju "politički motiviranim". Iz nekih zemalja G7 do ovoga su se čuli glasovi da bi Rusija ponovno trebala pristupiti tom najvećem skupu najrazvijenijih i najutjecajnijih država svijeta, ali sada je sve opet vraćeno na početak.
No, s druge strane, ti zahtjevi Zapada u ruskoj javnosti imaju uglavnom suprotan efekt jer su Rusi osjetljivi na prigovore tog tipa pa na neki način Bidenovo postavljanje Rusije ponovno kao "neprijatelja broj 1" daje šansu Putinu da na toj "ugrozi i prijetnji" mobilizira većinu stanovništva za svoje potrebe. Time će Navaljnog i oporbu lakše proglasiti "zapadnim plaćenicima", ali i ojačati vlastitu poziciju na tezi da se Zapad boji Rusije jer je ona, pod Putinom, ponovno postala važna i ključna država, suparnica SAD-a, što je većini Rusa još uvijek važno. Najnovija istraživanja uglednog instituta Levada centar pokazuju da 70 posto Rusa doživljava SAD kao opasnost, iako bi se gotovo 50 posto Rusa u dobi od 18 do 35 godina rado iselilo upravo u SAD.
Pitanje je koliko se Navaljni može održati te može li utjecati na izbore za Dumu u rujnu ili će dotad splasnuti prosvjedni entuzijazam koji može poremetiti planove kremaljskim vlastodršcima. U svakom slučaju, Navaljni je spreman na žrtvu i želi da njegovih pet minuta slave traje puno dulje. A Rusi?