U nedjelju, 14. svibnja, održat će se prvi krug predsjedničkih izbora u Turskoj te, usporedno, parlamentarni izbori. Ključno pitanje ovih izbora jest hoće li ujedinjena opozicija i njihov predsjednički kandidat demokratski srušiti s vlasti autokratski režim Recepa Tayyipa Erdogana, čovjeka koji se sve više ponaša kao da je apsolutni vladar Turske, a ne izabrani političar. Među političarima vlada konsenzus kako bi Erdoganov ostanak na vlasti za Tursku otvorilo pitanje može li demokratski sustava izdržati predugu autoritativnu vladavinu još nekoliko godina; Erdogan je predsjednik od 2014., a u razdoblju 2003-2014. držao je poziciju premijera.
Otkako je 2001. osnovao Stranku pravde i razvoja, moćni Erdogan dominira svojim utjecajem na sve aspekte društvenog života i ključne turske institucije. Produživanje Erdoganove vlasti na skorim izborima moglo bi imati i presudan globalni geopolitički utjecaj, s obzirom na njegovu bliskost s Vladimirom Putinom, što Zapadu otvara nezgodna strateška sigurnosna i ekonomska pitanja jer je Tursku kao zemlju s 86 milijuna stanovnika i neprocjenjivom geografskom pozicijom teško politički izolirati u slučaju daljnje radikalizacije Erdoganovih politika. No, čini se da turska opozicija ovaj put - uz ekstremno visoku inflaciju i nakon strašnog potresa – na valu akumuliranih frustracija ima realnu šansu vratiti Tursku demokratskim standardima kakve je snivao otac moderne sekularne Turske, Mustafa Kemal Ataturk. Po prvi put nakon dugo vremena Erdogan nije popularniji u izbornoj utrci od svog glavnog konkurenta. Lider opozicije, Kemal Kilicdaroglu, prema istraživanjima javnog mnijenja vodi za 3 do 5 postotnih poena. Ta razlika bila je veća (12 postotnih poena) ali ju je Erdogan uspio smanjiti brutalnom propagandom kako u slučaju njegovog poraza više nitko neće braniti Tursku od terorista te bi prema zadnjim nalazima anketa dobio 45,4, a Kilicdaroglu 48,1 posto glasova.
S obzirom da je tursko biračko tijelo pretežito desno orijentirano - otprilike u omjeru 60 prema 40 posto – temeljno je pitanje kako pobijediti Erdogana kao majstora manipulacije desničarskim fantazijama s talentom za vođenje i organiziranje. Kilicdaroglu je kao umirovljeni (i nagrađivani) državni dužnosnik fokus stavio na novo otvaranje Turske, privlačenje stranih investicija te, što je najvažnije, zaustavljanje inflacije i devalvacije koje ubijaju standard Turaka. Kilicdaroglu, koji predstavlja šest važnih turskih stranaka, u javnom nastupu za glavnog je saveznika odabrao obični žuti luk; sjeo je za kuhinjski stol zavrnutih rukava i priča sunarodnjacima držeći luk u ruci: „Ovo je prava agenda za naše građane. Oni znaju da će, kada dođem na vlast, doći demokracija, novac će teći, ulaganja će teći, valuta će cijeniti, prosperitet će doći… Ali ako on [Erdogan] ostane, ovaj luk u mojim rukama bit će 100 lira. Sada je čak 30 lira." Turci znaju da je u zadnjih godinu i pol luk u Ankari poskupio pet puta.
Za razliku, Erdogan se trudi predstaviti kao veliki lider u ‘turskom stoljeću‘. Snimaju ga, primjerice, u pomorskoj bazi kako poziva na jačanje turske sile i utjecaja kod porinuća novog ratnog broda. S obzirom na to da igra na adute vojne sile, snage, moći… javljaju se pitanja hoće li moćnik koji drma Turskom 20 godina priznati eventualni poraz ili će pronaći neki drugi, nedemokratski izlaz. Predstojeći izbori najveći su izazov za Erdogana od 2003. godine.
Iako je nepristranim promatračima jasno kako Turska vapi za političkom i makroekonomskom stabilizacijom, na turskim izborima, sasvim sigurno, nitko neće pobijediti korištenjem isključivo racionalnih argumenata.
Erdoganov autokratski stil kombiniran s umišljenošću doveo je Tursku na rub ekonomske nestabilnosti koja lako može prerasti u ozbiljnu socijalnu dramu, pa i kaos. Turska je ogromna i robusna ekonomija teška oko 900 milijardi dolara, bilježi visoke stope rasta, te ju je teško destabilizirati, ali im je deficit tekućeg računa blizu rekordne razine, dok im se devizne pričuve zemlje tope velikom brzinom. S obzirom na to da je Erdogan umislio da je najpametniji Turčin, autokratski je iskoristio svoju poziciju te je počeo diktirati neortodoksnu ‘poticajnu‘ monetarnu politiku, što se pokazalo kao jedan od glupljih ‘eksperimenata‘ u monetarnoj povijesti svijeta.
Njegovo oponiranje nužnom dizanju kamata centralne banke otvorilo je put inflaciji, koja je u travnju iznosila 43,7 posto. Pomalo smiješno, ali Erdoganova vlast hvali se da je inflacija u - padajućem trendu. Bolje inflacija od 43 nego 80 posto, ali kontinuitet devastirajućeg dvoznamenkastog rasta cijena u dužem razdoblju svakako skriva potencijal burnih političkih promjena. Erdoganovo jogunjenje oko zadržavanja niskih kamata stavilo je i tečaj lire pod pritisak, što je pak značajno podiglo cijenu inozemnih zajmova.
Naravno, jedan od presudnih faktora izborne bitke u Turskoj mogao bi biti utjecaj potresa u kojem je stradalo više od 50.000 ljudi, ali i detalji poput uvjerljivosti 69-godišnjeg Erdogana, koji je u jednom trenutku morao prekinuti kampanju zbog navodnih želučanih problema. Osim što veliča rast turske vojne moći te prijeti sunarodnjacima da ih nitko neće braniti od terorista ako izgubi izbore, Erdogan najavljuje da bi njegov poraz značio klečanje pred zapadnim investitorima, predaju MMF-u te ulazak LBGT prava na velika vrata, što je mnogim njegovim zaostalim glasačima potpuno nezamislivo. Erdoganov ministar unutrašnjih poslova, Suleyman Soylu, pak poručuje kako su ovi izbori „pokušaj političkog puča“ Zapada.
Ako Erdogan ponovo pobijedi na predsjedničkim izborima njegova moć nad turskim institucijama dosita bi mogla postati nalik sultanskoj, a na tom putu najveća mu je prepreka, čini se, obični luk. Tko će plakati kad se taj luk oguli i nasjecka?