Slabosti ruske vojske bile su očite od prvih dana rata u Ukrajini. Zapanjujući gubici vojnika i opreme, nemogućnost Moskve da adekvatno opremi ili čak opskrbi svoje trupe, te višestruke promjene u zapovjedništvu, razotkrili su mit o navodnoj ruskoj vojnoj nepobjedivosti. Međusobni sukobi i natjecanja, naročito između Jevgenija Prigožina, šefa plaćeničke Wagner grupe i ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua, potvrđuju duboka i uporna trvenja upravo među ljudima na koje je Putin računao da će voditi rat. I izvojevati pobjedu.
Ipak, gotovo godinu dana od početka invazije, mnogi Rusiju i dalje smatraju strašnom vojnom silom i velikom prijetnjom, ne samoj Ukrajini nego i Europi u cjelini. Ovo je, čini se, i dalje lekcija izvučena iz odluke ruske vojske da izvrši invaziju na zemlju koja je, osim europskog dijela Rusije, i najveća te jedna od najmnogoljudnijih zemalja u Europi.
Pokretač ove široko rasprostranjene pretpostavke je pogrešna predodžba da se Europa naprosto nesposobna braniti bez pomoći Sjedinjenih Država i da nakon ruske invazije na Ukrajinu, američka vojna nazočnost u Europi mora biti pojačana - što i jest. Ovo je uvjerenje dominantno u hodnicima moći što Washingtona što Bruxellesa.
Ova procjena - o Europi bogatoj i tehnološki naprednoj, ali zapravo bespomoćnoj - bila je uvjerljiva tijekom većeg dijela Hladnog rata. Tada je Sovjetski Savez imao znatnu konvencionalnu vojnu prednost nad Zapadnom Europom. Sovjetske trupe bile su raspoređene diljem istočne Europe kojom je dominirao Sovjetski Savez, a više od 300.000 sovjetskih vojnika bio je stacionirano u Istočnoj Njemačkoj.
Danas je, piše Foreign Policy, ovo gledište sasvim pogrešno.
Metrike za usporedbu
Razmotrite neke standardne metrike koje se koriste za usporedbu vojnog potencijala neke zemlje: BDP, stanovništvo, potrošnja za obranu i razina tehnološkog napretka. Svi oni pokazuju da je Rusija daleko slabija od Europske unije i da odnos potencijalnih snaga neosporno ide u korist Europe. Ni u jednom trenutku do kraja Hladnog rata rusko gospodarstvo nije iznosilo više od 15 posto europskog BDP-a. Primjerice, 2021. godine, ruski BDP od 1,8 milijuna dolara bio je tek djelić europskog - 17 bilijuna dolara.
Kad je riječ o tehnologiji, Rusija zauzima 44. mjesto na ljestvici tehnološki najnaprednijih zemalja svijeta, a budući da Rusi koji se razumiju u tehnologiju napuštaju zemlju kako bi pobjegli od vojnog roka, ne bi čudilo da je ta pozicija dodatno pala. Rusija ima jednu trećinu stanovništva EU-a - i unutar te populacije, znatan dio radno sposobnih ruskih muškaraca koji nisu pobjegli biva regrutiran i ubijen na fronti. U siječnju je general Mark Milley, predsjedavajući američkog Združenog stožera, izjavio da je broj poginulih ili ranjenih u Rusiji ukupno “ znatno veći od 100.000 ”, dok je norveški načelnik obrane, Eirik Kristoffersen, procijenio da se taj broj približio 180.000.
Da budemo pošteni, ne možemo kriviti američke dužnosnike što su se zabrinuli oko prijetnje Europi nakon što je počeo Putinov rat. Na papiru je ruska vojska izgledala kao velika, kompetentna sila koja bi mogla pregaziti Kijev za nekoliko dana, a istaknuti komentatori, kao i CIA, predviđali su da će učiniti upravo to. Prema nekim procjenama, ruska vojska potrošila je najmanje 150 milijardi dolara godišnje između 2014. i 2019. pokušavajući preurediti, obnoviti i modernizirati svoju vojsku.
Iz tih razloga, nakon što su ruske trupe prešle u Ukrajinu, Bidenova administracija obećala je braniti svaki pedalj teritorija NATO-a i rasporedila dodatnih 20.000 američkih vojnika u Europu, čime je ukupan broj porastao na oko 100.000. Više borbenih zrakoplova F-35 stacionirano je u Ujedinjenom Kraljevstvu, sustavi protuzračne obrane poslani su u Italiju, a američke baze u Poljskoj postale su stalne.
Iscrpljeni Rusi
Ipak, ruska vojna moć se iscrpljuje nakon gotovo godinu dana borbe protiv uporne Ukrajine, koja joj je nanijela velike gubitke u opremi i ljudstvu. Potpomognuta vojnom pomoći od više od 27 milijardi dolara iz Sjedinjenih Država, do sada najvećeg doprinosa sigurnosti Ukrajine, kao i više milijardi dolara iz Ujedinjenog Kraljevstva i Europe, rat u Ukrajini je, u smislu štete, više koštao Ruse nego desetljeće dugi rat u Afganistanu.
Gubici ruske opreme bili su zapanjujući: Više od 1600 tenkova, 1900 borbenih vozila pješaštva i 290 oklopnih transportera je uništeno, oštećeno, zarobljeno ili izgubljeno. Ti gubici će se značajno povećati sada kada je Njemačka, nakon upornog pritiska Sjedinjenih Država i nekoliko svojih europskih saveznika, odobrila transfer početne serije od 14 tenkova Leopard 2 u Ukrajinu. Odluka Berlina otvara put drugim zemljama poput Poljske, Finske, Norveške, Nizozemske ili Španjolske da pošalju Ukrajincima neke od vlastitih Leoparda, koji su daleko bolji od ruskih modela T-90 ili T-14 Armata.
Ruske snage koje su ukopane na obrambenim položajima na istoku i jugu uskoro će se suočiti s ukrajinskim snagama koje imaju znatno veću snagu u mobilnom oklopnom ratovanju, s obzirom na sposobnosti Leoparda, koje uključuju termalno snimanje i precizno ciljanje. Leopard, koji dolazi u različitim inačicama i kojih ima više od 2000 u službi diljem Europe, predstavlja samo jedan primjer napredne europske obrambene industrije, koja bi uz podršku političke volje mogla postati mnogo veća.
S obzirom na golemu prednost Europe u resursima, nema razloga zašto ne bi mogla organizirati učinkovitu obranu od Rusije.
Što onda sprječava Europu da učini upravo to?
Dio odgovora ima veze s američkom politikom i pogledom Washingtona na ulogu SAD-a u svijetu. Od kraja Drugog svjetskog rata, čelnici SAD-a nastojali su vojno voditi svoje europske saveznike, a simultano se mrštili na svaki korak Europe koji je išao u smjeru veće obrambene autonomije. Američki dužnosnici usprotivili su se naporima, uključujući britansko-francusku inicijativu iz 1998., da se poveća vojna učinkovitost EU-a i pokušaju, dva desetljeća kasnije, da se promiče zajednički razvoj europskog naoružanja.
Američka vlada nije neiskrena kada kaže da daje prednost snažnoj Europi; samo propušta dodati da također želi da Europljani ostanu ovisni o zaštiti SAD-a, pa čak i popustljivi kada je riječ o preferencijama SAD-a u pitanjima sigurnosti.
U svom posljednjem obraćanju ministrima obrane NATO-a u prosincu 2000., američki ministar obrane William Cohen upozorio je da bi NATO " mogao postati relikt " ako EU izgradi ono što je on nazvao konkurentnom, suvišnom obrambenom organizacijom. Gotovo dva desetljeća kasnije, nakon što je EU formirao zajednički fond za zajedničke obrambene projekte 2017., najviši dužnosnik američke obrane u to je vrijeme komentirao da planovi ne smiju odvratiti pažnju od trenutačnih aktivnosti NATO-a.
Uloga zavisnika
Europske vlade ne slijede automatski scenarij Washingtona – iako ga slijede češće nego ne – ali su poslušale upozorenja, rado su se obvezale i igrale ulogu zavisnika. Uostalom, ako možete računati na supersilu koja će biti vaš vanjski zaštitnik i trošiti manje na obranu nego što biste inače, zašto ne biste prihvatili dogovor?
Ovakav raspored ima duboke korijene i neće ga biti lako promijeniti. Američko sigurnosno jamstvo Europi na snazi je otkad je NATO osnovan 1949. Ta ista ortodoksija - Europa bi bila ugrožena bez američke zaštite - također je dugo bila evanđelje unutar vanjskopolitičkog establišmenta SAD-a. Štoviše, to je u skladu sa sveprisutnom pričom da bi svijet zapao u kaos da nema konstelacije američkih vojnih baza u inozemstvu čija je uloga da "održavaju red".
U svjetlu svega ovoga, nitko se ne bi trebao iznenaditi što je Putinov rat u Ukrajini osnažio konvencionalnu mudrost: ruske imperijalne ambicije, zajedno s europskim slabostima, zahtijevaju otvorenu, čak i povećanu predanost SAD-a zaštiti kontinenta. Ali činjenice govore upravo suprotno. Američko-europski sigurnosni odnosi stoga su se postupno odvajali od stvarnosti. Ako se želi promijeniti, ono što Europi treba nisu resursi, već veća politička volja i samopouzdanje. Washington, sa svoje strane, mora odbaciti aksiom da nema izbora nego služiti kao vječni zaštitnik Europe.
Takvog pomaka nema nigdje na horizontu. To će se dogoditi samo kada stručnjaci za vanjsku politiku u Sjedinjenim Državama i Europi preinače svoje pretpostavke i pošteno, u okviru činjenica, revidiraju zastarjelu dinamiku sadađnjih transatlantskih sigurnosnih odnosa.
Kretanje prema novom aranžmanu, primjerenom vremenu, moglo bi uključivati izmjenu položaja vrhovnog savezničkog zapovjednika NATO-a; jednom Amerikanac, drugi put Europljanin, nadalje, EU bi mogla preuzeti isključivu odgovornost za raspoređivanje snaga na istočnom krilu NATO-a, povećati obrambene troškove i inicirati jaču paneuropsku suradnju u proizvodnji oružja.
Za ove će promjene trebati vremena, ali mogu početi odmah.