SVE NEBITNIJI

Europska unija tone sve dublje iz dana u dan: Pogledajte statistiku, ovo je neugodno...

EU okreće leđa ruskom plinu i nafti, a dugoročne ugovore za LNG plin s Katarom potpisuju Kinezi. Zašto?

Ursula Von Der Leyen 

 Juan Mabromata/Afp

Zajednička strategija Europske unije prema Kini sve više nalikuje samoobmanjivanju koje povećava izloženost starog kontinenta rizicima, umjesto da ih smanjuje. Svaki dan ključni globalni poslovni mediji donose priče koje ukazuju kako ideje o nametanju posebnih pravila vanjske trgovine i investiranja u odnosima s Kinom gube smisao jer će Kina lako među zemljama u razvoju naći brzorastuće partnere s kojima mogu supstituirati eventualni gubitak dijelova europskog tržišta. Smisao je počelo gubiti i europsko zastrašivanje Kineza blokadom transfera znanja odnosno tehnoloških rješenja, čak toliko da u globalnom energetskom repozicioniranju dio europskih donosioca odluka ostavljaju dojam amatera.

Slika ukupnog mozaika koji prikazuje globalne ekonomske pozicije Europe ukazuje kako nastavak dosadašnjih javnih politika jamči stagnaciju, nazadovanje u odnosu na ostatak svijeta te gubitak težine u međunarodnim odnosima na svjetskoj razini stjecane tisućljećima. To što se danas u Financial Timesu može, primjerice, pročitati kako kineska državna kompanija China National Petrolemu Corporation potpisuje ugovor s QatarEnergyom na 27 godina za kupovinu 4 milijuna tona ukapljenog plina godišnje, samo je dokaz kako je vrlo naivno očekivati da EU može lako odsjeći uvoz ruskog plina, pa i nafte, te se osloniti na alternativne izvore – afričke, američke i ‘zelene‘ tj. obnovljive.

Dok Ursula von der Leyen pothranjuje tu iluziju, Kinezi i Indijci upravo uvoze sve veće količine jeftine ruske nafte i plina, dogovaraju s Rusijom energetske infrastrukturne projekte, a evo Kinezi i s Katarcima potpisuju dugoročne ugovore, kao da EU dugoročno ne žele prepustiti ‘zrno žita‘. Samo sedam mjeseci ranije kineski Sinopec potpisao je s Katarom vrlo sličan 27-godišnji ugovor, a europski mediji od početka objavljuju napise kako je EU praktično izvojevala energetsku pobjedu nad Rusijom, iako je nejasno što bi moglo biti već ove zime, a pogotovo dugoročno, ako Kina dosadašnjim tempom nastavi uzimati trgovinske, pa i vlasničke pozicije u globalnom energetskom biznisu.

Pri ovome treba voditi računa kako među najvećima na planetu nitko više naročito ne brine o europskim prijetnjama jer je, objektivno, EU oslabila u odnosu i prema Sjedinjenim Državama, pa su njezine ‘oštre poruke‘ u osnovi propagandni ćorci. Ključni problem ovakve pozicije EU njezinih je 448 milijuna stanovnika, čiji egzistencijalni interesi teško mogu biti zaštićeni legislativnim propisivanjem vizija budućnosti.

Ako pogledamo razliku između globalnih pozicija Sjedinjenih Država i EU, vrlo brzo postat će jasno zbog čega se lideri veće i dinamičnije američke ekonomije u zadnja dva mjeseca kao na traci izmjenjuju u važnim posjetima Kini kako bi otoplili diplomatsko-poslovne odnose, što upravo kulminira s ukazivanjem Antonyja J. Blinkena, šefa američke vanjske politike, u Kini. Istodobno Bruxelles uporno inzistira na zajedničkom zaoštravanju politike prema investiranju u Kinu i prema tehnološkim transferima, pri čemu ne postavljaju pitanje što bi se zapravo dogodilo da komunistički režim Kine nametne sankcije EU.

Posebno je fenomenološki zanimljivo kako zapadne liberalne demokracije EU - nekadašnje nositeljice globalizacijskog trenda koji je unio prosperitet u milijarde domova – sada sve češće inzistiraju na izolacionističkim političkim formulama. Pri tome se čak u EU ne može postići konsenzus – samo 19 od 27 članica inzistira na kontroli stranih investicija kod kuće te nadzoru investiranja u inozemstvu, pa se oni najveći i najmoćniji, Njemačka i Francuska, u osnovi u međunarodnoj politici sve više drže iza leđa Sjedinjenih Država.

Pri tome postaje vrlo neugodno koliko je EU oslabila u odnosu na SAD. U 2008. ekonomija EU je s 16,2 tisuća milijardi dolara outputa bila čak nešto veća nego američka (14,7), ali su nakon niza godina Marija Draghija na čelu ECB-a i tobožnjeg spašavanja tada jakog eura, do 2022. zbrojene ekonomije EU i Velike Britanije narasle na 19,8 tisuća milijardi, dok je američka nabujala na 25 tisuća milijardi. Uz sve silne monetarne i fiskalne poticaje posljednjih 15-ak godina pretvorilo se u eru komparativnog zaostajanja EU, pa čak i za SAD-om, koji se također suočava s nizom strukturnih problema.

Europske tehnološke firme uopće se više ne mogu nositi s američkim high tech divovima poput Microsofta, Applea, Googlea, Mete… Sedam najvećih prema kapitalizaciji su američke high tech kompanije, pa EU-birokracija zadnjih 10-ak godina smišlja razne zabrane, novu regulaciju, poreze…, ali se to doima kao vođenje (tehnološkog) rata bez tenkova, zrakoplova, brodova i dobro opremljenih vojnika. Samo su dvije europske kompanije u TOP 20 high tech – to su SAP i ASML. Skypwe je kupio Mcrosoft, a DeepMind je postao Googleov. Kinezi su pak razvili svoje tehnološke divove, pa sada s Amerikancima dominiraju poljem umjetne inteligencije. Misli li i tu EU sve riješiti postavljanjem pravila, ili smo se našli u situaciji da ćemo možda jednog dana čak plaćati pisanje tih pravila stranoj umjetnoj inteligenciji?

Gideon Richter je u jednoj od svojih kolumni primijetio kako EU sve više zaostaje i obrazovanju: U top 30 najboljih sveučilišta na svijetu, samo je jedno europsko. Čak je i Britanija tu zbog Oxforda, Imperiala, Cambridgea… puno bolja.

Strateški nazadak Europe u proizvodnji, pogotovo onoj bitnoj za tehnološki razvoj, također je bolan. U Europi se 1990. proizvodilo 44 posto poluvodiča, a danas samo 9 posto (Kina i Tajvan drže 43 posto, Sjedinjene Države 12 posto). A sada SAD gradi 14 novih tvornica poluvodiča, EU s Bliskim istokom 10, a Kina i Tajvan još 43.

Dostupnost privatnog kapitala u SAD-u i EU uopće nije usporediva, kao niti njihova tržišta kapitala, a jedino polje gdje Europljani i dalje nekako dominiraju jesu lifestyle industrije; moda, luksuz, europski nogomet…. Je li to dovoljno da si Bruxelles i dalje utvara kako će europski regulatori postavljati raznorazna pravila koja će objeručke prihvaćati ostatak svijeta? Je li i dalje održiv stari ‘Bruxelles efekt‘, pojam koji označava širenje europske regulacije preko nekad rastućih kemijske i automobilske industrije na cijeli planet? Čini se sve manje vjerojatnim da će ostatak svijeta prihvaćati kao sveto pismo europske naloge o tehničkim standardima, zaštiti potrošača ili okoliša, pogotovo ako su neka od tih pravila ekstremno skupa kod provođenja, pa čak i kontradiktorna. Posebno osjetljiva priča je i zaštita podataka. EU nema prestižni high tech sektor, ali i dalje nameće pravila zaštite podataka globalno. Dok su, primjerice, kineske kompanije forsirale razvoj 5G, u Europi se nametao GDPR.

Pod pritiskom inflacije zbog pucanja lanaca dobave tijekom pandemije te zbog energetske neizvjesnosti nakon invazije na Ukrajinu, njemačka industrija – pogonski motor EU – pokazuje prve znakove dotrajalosti. To što njemačka autoindustrija više nije druga izvozna velesila nakon japanske, nego tek treća (prvo mjesto uzela je Kina), nije samo simbolička poruka ili privremena oscilacija uzrokovana ekonomskim ciklusom. Njemačka će, kao što je već Italija, zbog demografske strukture i ispražnjenih europskih bazena radne snage vjerojatno biti osuđena na stagnaciju.

Trenutačne energetske pozicije EU - koje europski političari slave samo zbog relativne sigurnosti opskrbe kao veliki uspjeh usprkos eksploziji cijena - krajnje su zabrinjavajuće. Njemačka je, primjerice, jedina europska država koja je potpisala dugoročni ugovor s Katarom nakon invazije Rusije na Ukrajinu, pri čemu iz tog istog Katara stižu upozorenja da se unatoč 70-postotnoj napunjenosti EU-skladišta plina ove zime opet mogu očekivati ne samo poskupljenja nego i nestašice, ako dođe do oživljavanja proizvodnje. Drugim riječima, stagnacija ili recesija spašavaju EU od energetske krize dok EU političari govore o sjajnoj ‘zelenoj budućnosti‘.

Postaje sve izrazitiji problem na razini europskih politika to što se značajni dio racionalnih upozorenja o gomilanju različitih ekonomskih, socijalnih ili energetskih rizika često agresivno tumači kao zločesta pro-ruska ili kineska propaganda, čak i kad prigovori dolaze od onih koji nedvojbeno prvenstveno podržavaju modele zapadnih liberalnih demokracija kao dugoročno jedino prihvatljive. Stoga se otvara pitanje tko je dugoročno zapravo u službi stranih interesa; da li oni koji smatraju da je Putinov režim zločinački, ali tvrde kako europsko okretanje leđa ruskom plinu i nafti kratkoročno ne daje rezultate u globalnom geopolitičkom okršaju, dok dugoročno najviše pomaže Kini i Indiji? Ili ipak netko drugi?

Povijest je već bilježila ‘nezamislive‘ kolapse imperija nakon više stoljeća ogromne nadmoći nad drugim društvima, ali se ne čini da je Bruxelles iz toga izvukao poučke za budućnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. veljača 2024 01:46