Ima i stvari u kojima je Hrvatska u skladu s trendom EU. Nije to, primjerice, mreža brzih vlakova koji spajaju ključne gradove, nego kriza socijaldemokracije ili preciznije politike lijevog centra. U svojem nastupu nedugo nakon izbora za predsjednika SDP-a Davor Bernardić je rekao kako će “vratiti socijaldemokraciju na selo”. Svakome tko se barem leksikonski upoznao s pojmom socijaldemokracije jasno je da ta izjava pokazuje dubinsko nerazumijevanje ideje ljevice. Pa nisu komunisti išli u industrijalizaciju i slali ljude u gradove zato što im se to sviđalo, nego su slijedili tezu da je za gradnju socijalizma potrebna radnička klasa. Bernardiću bi bilo dovoljno da je zavirio u Hrvatsku enciklopediju i pogledao natuknicu “socijaldemokracija” (autor joj je Antun Vujić), koja kaže: “opći naziv za socijaldemokratske političke stranke, prvotno za radničke socijalističke stranke”.
Nemjerljiva je njihova zasluga u razvoju moderne Europe koja je postala obrazac države blagostanja koja donosi prije svega opću zdravstvenu zaštitu i obavezno, besplatno školstvo. Imale su tijekom svoje duge povijesti - to su, u pravilu, najstarije europske stranke, u Njemačkoj i Španjolskoj, primjerice - uspone i padove, ali nikada do sada situaciju u kojoj jedan od korifeja ljevice, bivši čelnik španjolskih socijalista Felipe Gonzalez, kaže: “Budućnost socijaldemokracije je tmurna. Nema alternative rješenju ove krize, a paradoks je da ga socijalna demokracija nije sposobna ponuditi.” Da je europska ljevica upala u duboke probleme, postalo je jasno sredinom prošlog desetljeća, a jedan od primjera je sukob unutar njemačkog SPD-a, jedne od najvitalnijih stranaka ovog spektra.
Tadašnji je čelnik i kancelar Schröder krenuo u reforme Agenda 2010. Stranka ih je doživjela kao udar na temelje svoje politike - jedna od presudnih točaka sukoba je pitanje fleksibilnog tržišta rada koje na svoj način uvodi prekarijat. Unutarnja trvenja dovela su do prijevremenih izbora koje SPD nije dobio, a od tada je sve ostale izgubio. No, Schröderove su mjere omogućile Njemačkoj da bezbolnije nego mnoge druge zemlje prođe kroz veliku krizu. Zasluge za to pripale su kancelarki Angeli Merkel, koja stoga ide i po gotovo sigurni četvrti mandat. SPD čak nije uspio i svoj uvjet za ulazak u ovaj, treći kabinet kancelarke - definiranje minimalne plaće - predstaviti kao svoj uspjeh. Krah europske ljevice postao je očigledan i posljednjim idealistima nakon predsjedničkih izbora u Francuskoj: nekoć moćni socijalisti su šaka jada koja osvaja oko 7 posto glasova, vodeći članovi pretrčavaju u nove stranke, a predsjednički kandidat te stranke koji je doživio debakl najavljuje formiranje nove stranke.
Pokušali smo analizirati neke od razloga za takvo stanje lijeve političke ideje.
Sedam pitanja na koja europska ljevica ne nudi odgovore
1.Institucionalizacija
Lijeve su stranke uvijek bile nositeljice ideja, intelektualno aktivne neprestano propitujući stvarnost s karizmatičnim liderima i snažnim, iako uvijek kolebljivim biračkim tijelom. Prostor je to Willyja Brandta, Papandreoua, Helmuta Schmidta, ljudi koji su pokretali mase i mijenjali povijest. No, kako je socijalna država postala standardom tako se i ljevica počela umirivati, nestao je politički eros i počelo se živjeti stranački život. Stranke vode Sigmar Gabriel, François Hollande, Pedro Sanchez, ljudi koji su klasični izdanak stranačkih struktura i nemaju ni intelektualne ni liderske potencijale pa stoga nisu ni uspjeli shvatiti zašto im bivši birači okreću leđa, a radikali s obje strane političkog spektra ih prozivaju “preživjelim establišmentom”. Razdiru ih unutarstranački, institucionalni sukobi (tako se današnja njemačka stranka Ljevica odvojila od SPD-a, a tek ćemo vidjeti što će biti sa španjolskim socijalistima u izborima za novo vodstvo) koji im dodatno narušavaju ono malo ugleda što je ostalo. “Djeluju obrambeno i neprepoznatljivo, nisu ni oponent ni pokretač”, postavio je bolnu dijagnozu, za koju nije nađena terapija, Rene Cuperu iz Nizozemske.
2. Nesklad s tehnološkim razvitkom
Agencija Bloomberg je ovog tjedna objavila analizu u kojoj postavlja važno pitanje: što će biti s milijunima profesionalnih vozača kad tržište preplave automobili koji ne trebaju čovjeka za upravljačem. Tu temu nije, koliko nam je poznato, otvorila niti jedna europska lijeva stranka. A ona bi trebala biti u temeljima nove političke paradigme svijeta u kojem rad dobiva potpuno drugo značenje i gdje ne nedostaje onih koji podsjećaju na pokret ludista u Engleskoj koji su razbijali strojeve u prvoj industrijskoj revoluciji vjerujući da su oni krivi što više nemaju posla, a ne njihova nesposobnost da se prekvalificiraju. Svijet je trenutno u konstantnoj tehnološkoj revoluciji, u kojoj pojam radnik dobiva novo značenje koje ljevica nije uspjela definirati.
3. Demografske tektonske promjene
Ljudi žive kvalitetnije, pa stoga i dulje upravo zahvaljujući politikama koje su kreirali socijaldemokrati. Stoga se Europa suočila s demografskim obratom, sve starijim stanovništvom. Iako ima istine u Churchillovu “tko kao mlad nije komunist, nema srca, tko kao star nije konzervativac, nema pameti”, danas postoji rastuće biračko tijelo starih koji nisu aktivni na radnom tržištu, ali su izuzetno značajan akter na političkom planu. Tako su stari pripadnici CDU-a Angele Merkel otišli u radikalno desnu Alternativu za Njemačku nezadovoljni njezinom izbjegličkom politikom, ali se sada vraćaju jer je ona pokazala državničku odlučnost. Lijeve su opcije ostale bez tih birača - u Francuskoj je većina glasala za Macrona, u Sloveniji, pak, nema vlade bez stranke umirovljenika - a nemaju ideje kako ih vratiti.
4. Nova ekonomija
Tehnološka revolucija stvara i potpuno nove uvjete djelovanja ekonomije. Dok je prije ključni element lijeve politike bila regulacija kapitalizma te poticanje globalizma, financijska kriza iz 2008. je razorila ta dva modela. Regulatorni elementi kasne za ekonomskim promjenama - svijet sve više živi u “uberizacijskoj” ekonomiji koja donosi modele kakve ni jedan regulator nije predvidio. Barack Obama je i tu bio dalekovidan kad je 2012. rekao da nitko ne može reći koje će zanimanje biti najtraženije 2020. godine. Hollande je najavio prekid s politikom štednje pa je propao dok je desni španjolski premijer Mariano Rajoy provedbom oštrih mjera vratio zemlju na put rasta. I sačuvao vlast, tijesno, ali sačuvao. U svijetu koji se ekonomski oporavio, ljevica je bez vizije i ideje, pa će njezini bivši glasači u Francuskoj otići radikalno lijevom Jean-Luc Mélenchonu koji nudi Potemkinova sela. Ali barem nešto nudi, novo i svježe, iako neprovedivo, pa i opasno. I sad Martin Schulz, čelnik njemačkog SPD-a, u nedostatku ideje panično juri poistovjetiti se s planovima novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. I čudi se zašto mu pada popularnost.
5. Sigurnost
Tema s kojom ljevica nikad nije dobro stajala. Uvijek su u vremenima kad je sigurnost bila dovedena u pitanje birači bili skloniji strankama desnog centra koje su nudile “čvrstu ruku”. I s time katkad uspjele, kao primjerice Ronald Reagan i Margaret Thatcher rušeći Sovjetski Savez, iako ne treba zaboraviti da su im okolnosti išle na ruku. Ljevica se našla potpuno izgubljena u izbjegličkoj krizi 2015. pa je u nedostatku ideje prihvaćala stavove radikalne desnice o zatvaranju granica. U Njemačkoj je SPD opet kaskao za Merkel i nije uspio svoju politiku profilirati kraj njezine fraze “otvorenih vrata”. Kad se kriza smirila, Merkel je vratila izgubljene birače, a SPD ne. Terorizam je bio još jedan udarac za ljevicu, posebno u Francuskoj. No, i ovdje je Macron pokazao da se jasno definiranom politikom - “da” povećanju snaga sigurnosti, ali uz niz ostalih mjera koje slabe sile radikalizacije - o kakvoj već dulje priča opet Merkel, bez problema može pobijediti huškačku desnicu.
6. Ideologija i identitet
Stranke ljevice bile su, sasvim ispravno, snažne zagovarateljice internacionalizma, rušenja granica i tolerancije, multikulturalizma. Ukratko, svega što donosi globalizacija. Kad je kriza zaprijetila kolapsom Španjolske, bilo je kritičara koji su tvrdili da je prijašnja, lijeva vlada premijera Zapatera vrijeme potrebno za pripremu zemlje da se nosi s krizom potrošila na bavljenje pravima rodnih skupina. Teza je aksiomatski pogrešna, ali pokazuje da ljevica nije uspjela uvjeriti javnost da se i u doba najteže krize ne smije zaboraviti na prava ranjivih skupina. Dok je ljevica živjela u bjelokosnoj kuli, javnost je gutala poruke o potrebi protekcionizma, zatvaranja granica, očuvanja nacionalnog identiteta i “onima drugima: vjerski, rasno, rodno, nacionalno … različitima” koji od nas oduzimaju pa smo zato u problemima, a ne zbog duboke globalne krize ili naše nesposobnosti da se prilagodimo novim uvjetima. Na toj je osnovi prošao Brexit koji je okarakterizirala potpuna apatija lidera laburista Jeremyja Corbyna, koji nastavlja takvu politiku, a Marine Le Pen osvojila je trećinu glasova u Francuskoj. I onda se političari ljevice čude kad se većina Europljana nada pobjedi Angele Merkel na izborima najesen i vidi u njoj zaštitnika vrijednosti za koje se zalagala socijaldemokracija (slobodno tržište, globalizacija, tolerancija) protiv njezina antipoda Donalda Trumpa i Xi Jinpinga koji dolazi iz kineskog jednopartijskog sustava.
7. Budućnost
Svakako se treba oduprijeti sirenskom zovu populizma te ne ići u kolo s radikalnim desničarima kao danski socijaldemokrati. Tvrde da tako vraćaju dio svojih birača te da im jača popularnost, ali time je uništena potka njihova postojanja: otvorenost, jednakost. Dobro je da se zasad Španjolci drže podalje od Podemosa. Pitanja je više nego odgovora, ali već Macronov uspjeh pokazuje da biračko tijelo traži nove ideje i da im je spremna dati podršku. Europska ljevica mora pokazati da Gonzalez nije u pravu jer bi njezin nestanak ili marginalizacija otvorili prostor negativnim, reakcionarnim snagama. No, mora iz temelja redefinirati pristup i političku agendu. Ili će ostvariti tezu Francisa Fukuyame da je nastupio kraj povijesti, ali samo za politiku lijevog centra jer je bila samozadovoljna svojim postignućima i nesposobna da se suoči s novim, vrlo ozbiljnim izazovima: populizmom i radikalizmom.
Pa bi za socijademokraciju, umjesto kraja povijesti, ovaj trenutak mogao opet biti povijesna pogreška. Kakvu je već jednom napravila, u Njemačkoj početkom 1930-ih godina.
Zemlje gdje je lijevi centar u dubokoj krizi
Grčka: Nekoć moćan PASOK koji se smatrao pobjednikom nad huntom doživio je potpuno rastakanje tijekom financijske krize - od vodeće stranke koja je sama formirala vladu 2009. godine osvojivši 43 posto glasova do stranke koja šest godina kasnije osvaja samo 6 posto jer je pristala na mjere štednje.
Španjolska: Socijalisti (PSOE), koji su vodili zemlju nakon Francove vlasti, gube izbore 2011. godine nakon dva mandata. Oštre mjere štednje koje uvode pučani dovode do pobune građana - Indignados - ali socijalisti im nisu u stanju ponuditi platformu na kojoj bi zajedno djelovali pa će iz tog pokreta nastati Podemos, koji je trenutno treća stranka po snazi, odmah do socijalista. Problem je što se PSOE nalazi pred unutarstranačkim izborima koji bi mogli dovesti do raskola stranke.
Švedska: Zemlja u kojoj je socijaldemokrate (“S”) vodio jedan od karizmatičnih lidera, Olaf Palme, sada ima manjinsku vladu koju čine S i Zeleni. Švedska je na svoj način i dalje privržena svojim vrijednostima, primajući, primjerice, velik broj imigranata. Zbog ekonomskog uspjeha smatra se mogućim obrascem za buduću politiku lijevog centra.
Mađarska: Socijalistička stranka je vladala od 2002. do 2010. godine i bacila zemlju u duboku krizu. Vlast nakon toga preuzima Viktor Orban, a među socijalistima dolazi do unutarnjih sukoba i raskola. Trenutno mogu računati na 9 posto podrške dok radikalno desni Jobbik ima oko 17 posto.
Češka: Socijaldemokratska stranka je formirala vladu s novom, populističkom strankom ANO. U tom su srazu izašle kako teški gubitnici i podrška javnosti pala im je na samo 10 posto. Predviđa se kako će u listopadu ANO odnijeti najmanje 30 posto glasova.
Slovačka: Stranka Smer, koju vodi premijer Robert Fico, predstavlja se kao lijevi centar iako je riječ o opciji puno bližoj grčkoj Syrizi prije nego što je morala pristati na mjere štednje. Spremni su koalirati s nacionalističkom strankom.
Poljska: Nakon ulaska u EU lijevi je centar naprosto nestao s političke scene, koju su potpuno preuzele dvije stranke, Građanska platforma desnog cetnra i PiS konzervativno, radikalno desno.
Danska: Helle Thorning-Schmidt bila je premijerka od 2011. do 2015. te se, uz francuskog premijera Manuela Vallsa i talijanskog Mattea Renzija, smatrala lidericom nastajuće nove europske socijaldemokracije. No, iako je pobijedila na izborima, nije uspjela formirati vladu, pa se povukla i s mjesta stranačke čelnice. Sadašnja čelnica Mette Frederiksen neprimjetna je i ušla je u savez s radikalnim desničarima.
Njemačka: Socijaldemokrati su druga stranka po snazi od 2005. godine i dva su puta ulazili u veliku koaliciju s Kršćanskim demokratima. Oba su puta pali su sjenu kancelarke Angele Merkel i njezine sive eminencije Wolfganga Schäublea. Merkel im je dala mjesto predsjednika ove veljače, ali novi lider Martin Schulz ne uspijeva zadržati rast koji je stranka doživjela u prvim mjesecima njegova imenovanja. Može se očekivati da opet budu druga stranka i da završe u opoziciji.
Austrija: Socijaldemokrati su u velikoj koaliciji s pučanima, ali su svjesni izuzetnog pada popularnosti koji je najviše došao do izražaja na predsjedničkim izborima, kada njihov kandidat nije ušao ni u drugi krug (prvi put od 1955. godine). Na čelo stranke došao je Christian Kern, donio novu platformu koja zvuči izuzetno desno te najavio kako nije nesklon koaliciji sa desnim radikalima.
Slovenija: Socijaldemokrati su u pravilu treća stranka po snazi te ulaze u koalicije, ali ne s desnom strankom Janeza Janše (SDS). Trenutno su u vladinoj koaliciji i po posljednjim anketama su drugi, rame uz rame s opozicijskim SDS-om. Snagu im daju lideri s jakom podrškom u javnosti, prvo Borut Pahor, sada predsjednik, a zatim Dejan Židan.
Italija: Demokratska stranka je trebala biti model okupljanja lijevog centra i osvajanja vlasti nakon Berlusconija. Pobjeđuju na izborima, ali mladi lav Matteo Renzi ruši premijera Enrica Lettu i preuzima tu poziciju. Ubrzo ulazi u pregovore s Berlusconijem, a ključni je trenutak referendum o ustavnim promjenama koji je propao, pa daje ostavku. Nakon toga se odvaja lijevo krilo stranke, tako da je DS sada “kršćansko socijalna” stranka. Gdje je ljevica, ne zna se.
Portugal: Socijalisti su nakon izbora odbacili ideju formiranja vlade s desnim centrom, koji je zatim preuzeo vlast. No, socijalisti su sklopili koaliciju s Lijevim blokom, skupinom stranaka radikalne opcije među kojima su i komunisti, a koji je blizak grčkoj Syrizi te srušili vladu desnog centra. Za sada je koalicija održiva, ali pitanje je hoće li doći do unutarnjih trvenja. Ako ne, tada se čak i taj model smatra jednim od mogućih eksperimenata za izlazak lijevog centra iz krize pod uvjetom da radikali ne prevladaju.
Francuska: Izbori su pokazali da su socijalisti izgubili kontakt s realnošću do te mjere da je njihov kandidat osvojio nešto više od 6 posto glasova na predsjedničkim izborima. Ni ankete za parlamentarne izbore ne obećavaju više. Razočarano desno krilo socijalista priključilo se predsjedniku Emmanuelu Macronu, a lijevo svojem također bivšem članu, Jean-Lucu Mélenchonu, koji je stvorio koaliciju u kojoj su i komunisti te na radikalnoj platformi osvojio 19 posto glasova.
Nizozemska: Laburisti, koji su godinama bili jedna od vodećih snaga u zemlji, sada su pali na sedmo mjesto, s jedva 6 posto glasova. Poruke su im razvodnjene, djeluju bezidejno i besperspektivno, pa su se birači okrenuli novim strankama, među kojima su posebno iznenadili Zeleni.
Velika Britanija: Laburisti su u slobodnom padu od izbora 2010. godine, kada su glasači detronizirali politiku Tonyja Blaira. Nakon Eda Milibanda na čelo strake je došao Jeremy Corbyn, koji je bliži komunističkim, nego idejama lijevog centra. Na lokalnim izborima prošlog je tjedna doživio katastrofalan poraz, ali je rekao da mu ne pada na pamet dati ostavku.
