POBOLJŠANJE ODNOSA

Europskoj uniji trebat će za zapadni Balkan vodstvo i potpora Sjedinjenih Država

Američka administracija će u Bidenovu mandatu raditi zajedno s Europskom unijom i na Balkanu
 Joe Raedle/Getty Images/AFP
Objavljeno: 11. studeni 2020. 22:00

Nije lako među američkim političarima, starijim i mlađim, dužnosnicima visokog ili srednjeg ranga, pronaći nekoga tko poznaje regiju Zapadnog Balkana bolje od novoizabanog američkog predsjednika Joea Bidena. Mogli smo ga sresti još od početka devedesetih u raspravama o sukobima u Hrvatskoj i BiH, slušati ga kako među prvima govori da Miloševićevu agresiju neće ništa moći okončati osim vojnih udara te da se Srbi moraju suočiti s onima što je učinjeno u njihovo ime u prošlosti.

U svemu tome je bio dosljedan. I kao senator, i kao šef senatskog odbora za vanjsku politiku, i kao potpredsjednik u vrijeme Baracka Obame. S regijom ga, osim političkog angažmana, vežu i privatna sjećanja. Na Kosovu je radio njegov pokojni sin koji je umro od raka na mozgu, a u gradu Gjilan nalazi se ulica koja nosi ime njegova sina.

"Generacije i generacije Bidenovih, djeca, unuci, praunuci, prapraunuci dolazit će na ovo mjesto sjećanja", govorio je Biden prije nekoliko godina kada je boravio na Kosovu koje je posjećivao najčešće od svih država u regiji. Kako je mnogo puta boravio u državama regije, susretao se s političarima, ali i s novinarima, studentima i drugim građanima te će mnogi od njih pronaći i fotografije s novim američkim predsjednikom.

Uvijek susretljiv, s puno razumijevanja, nalazio je vremena za takve susrete. Nikada nije propuštao priliku upozoriti da nije sve riješeno na Balkanu, pogotovo u BiH i u odnosima Kosova i Srbije, te da se ta regija ne treba zaboraviti jer bi se time ugrozilo sve što je do sada postignuto u stabilizaciji regije i sve što je tamo uloženo, i politički, i vojno, i financijski. Tako je govorio i u zadnjim danima kampanje, pogotovo oko očuvanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i potrebe pomirenja i međusobnog priznanja između Republike Srbije i Republike Kosovo.

Međutim, Sjedinjene Američke Države počele su se iz ove regije povlačiti upravo za vrijeme predsjednika Baracka Obame, dok je Joe Biden bio potpredsjednik. Ne zato što se Washington više nije htio baviti regijom, već zato što je sve izgledalo da ide u dobrom smjeru. Hrvatska je postala članica NATO-a i bila na dobrom putu ulaska u EU. Makedonija, tada nova država Crna Gora, a kasnije i Srbija su započele taj put. Kosovo je proglasilo neovisnost, čime se smatralo da je završen proces raspada bivše Jugoslavije.

Osim BiH i Srbije koje to nisu htjele, i Kosova koje nije priznato od svih članica, sve te države su bile na putu prema članstvu u NATO-u, što se i dogodilo na kraju s Crnom Gorom, a zatim i Makedonijom. Američka administracija s pravom je procijenila da je vrijeme da Europska unija preuzme veću odgovornost za regiju. Smatralo se da je dovoljno da Washington smanji svoju vojnu nazočnost i politički angažman delegira svojim veleposlanstvima i profesionalcima u State Departmentu. U svemu je SAD podržavao Europsku uniju. No EU se u međuvremenu nije dokazao. Nije uspio riješiti nijedan problem.

Oklijevala je Unija s procesom proširenja i umjesto ubrzanja dodatno usporila taj proces s novim uvjetima i bez prave, iskrene političke volje za integraciju tih država u EU. Dijalog između Kosova i Srbije se otegnuo. Traje više od deset godina i nije doveo do konačnog rješenja. Umjesto s pravim pitanjem priznanja Kosova i Srbije, dijalog se bavio pitanjima kako trebaju izgledati registarske tablice automobila, kako treba izgledati most na rijeci u Mitrovici, žigovi u dokumentima fitosanitarnih službi itd.

Odnosi između Kosova i Srbije nisu nimalo normalniji nakon deset godina dijaloga kojim posreduje EU nego što su bili prije tog dijaloga. Problem je upravo u nedostatku hrabrosti u EU za bilo kakvom promjenom na Balkanu, gdje su se i domaći političari, ali i Bruxelles, komotno usidrili u status quo, čuvajući kakav-takav mir i političku stabilnost, ali bez guranja potrebnih rješenja. Administracija Donalda Trumpa nije puno pomogla. Nije bila ni zainteresirana sve do kraja mandata.

Onda su, u režiji Trumpova ambasadora u Berlinu Richarda Grenella, organizirali igrokaz u Bijeloj kući gdje su premijer Kosova Hoti i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić potpisali neke papire, svaki svoje, koje je Bijela kuća nazvala "povijesnim sporazumom", za koji je Trump mislio da će dobiti Nobelovu nagradu za mir. U tim papirima malo je toga bilo o odnosima Kosova i Srbije, a ključne točke bile su da će Kosovo otvoriti, a Srbija prebaciti ambasadu u Izraelu, da će se i Kosovo i Srbija zalagati za dekriminalizaciju homoseksualnosti u 70 država svijeta, da neće kupovati opremu za 5G od sumnjivih dobavljača i neke druge teme.

Trump je potom govorio kako je on zaustavio "međusobno ubijanje Srba i Albanaca koje je trajalo 400 godina". I na kraju su navodno, prema tvrdnjama Trumpa, predstavnici Kosova i Srbije "počeli grliti i ljubiti jedni druge" u Bijeloj kući. Osim što bi im to zamjerili kod kuće, ako se to dogodilo, bilo bi i protiv mjera za sprečavanja širenja virusa. Za razliku od Trumpa, Biden ne samo da poznaje regiju nego je doista i pridonio okončanju sukoba i u BiH i na Kosovu.

No Biden se kao predsjednik neće moći puno baviti regijom, možda uopće neće. Teško da će naći vremena miriti Srbe i Albance kada mora pomiriti svoju naciju, nikada više podijeljene Amerikance. Ali američka administracija u njegovu će mandatu raditi zajedno s Europskom unijom i na Balkanu, a EU zapravo i treba nekoga tko će ga probuditi i gurati da nešto učini u svom dvorištu. Washington pod Bidenom neće pri tome biti ni konkurent ni prepreka, nego samo potpora. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2020 00:47