NA PRVOJ LINIJI

Evakuirani Ukrajinci prisiljeni su vratiti se kućama na ratnu frontu: ‘Moramo plaćati režije, a posla nema‘

Ured gradonačelnika Pokrovska procijenio je da se 70% onih koji su otišli - vratilo kući

Stanovnici Bakmuta čekaju evakuaciju u Dnjipro

 Miguel Medina/Afp

Anu Procenko (35) ubio je projektil dva dana nakon povratka kući. Majka ju je pronašla kako umire na klupi ispod stabla kruške gdje je tog poslijepodneva odmarala. Kad je otac stigao, nje više nije bilo.

Učinila ono što su vlasti željele: napustila je Donjeck dok su se ruske snage približavale. No, započeti novi život negdje drugdje bilo je za nju neugodno i skupo.

Baš poput nje, deseci tisuća ljudi odlučili su riskirati i vratiti se u svoje domove, blizu prve linije na istoku Ukrajine - jer si ne mogu priuštiti život na sigurnijim mjestima.

Ana je to pokušavala dva mjeseca, a onda se vratila kući i zaposlila u malom gradu Pokrovsku. U ponedjeljak su prijatelji i obitelj milovali njezino lice i plakali prije nego li je njezin lijes pohranjen u duboku raku.

‘Ne možemo pobijediti. Ne zapošljavaju nas drugdje, a i dalje morate plaćati stanarinu‘, rekla je prijateljica i susjeda Anastasia Rusanova. Nema se kamo otići, rekla je, a ovdje u Donjecku ‘sve je naše‘.

70 posto se vratilo

Ured gradonačelnika Pokrovska procijenio je da se 70% onih koji su otišli - vratilo kući. U Kramatorsku koji je sat vremena vožnje bliže prvoj liniji, dužnosnici su rekli da je broj stanovnika pao s 220.000 na oko 50.000 u tjednima nakon ruske invazije, ali je od tada porastao na 68.000.

Neki su opisali da su se osjećali nepoželjno kao govornici ruskog jezika među govornicima ukrajinskog u nekim dijelovima zemlje. Ali češći je problem bio nedostatak novca.

U Kramatorsku su neki ljudi, čekajući u redu na kutije humanitarne pomoći, rekli da su presiromašni da bi uopće otišli. Na Donjeck i gospodarstvo te regije utječu sukobi još od 2014., kada su se separatisti koje podržava Rusija počeli boriti protiv ukrajinske vlade.

‘Tko će se brinuti za nas?‘, upitala je Karina Smulska, koja se u Pokrovsk vratila mjesec dana nakon evakuacije. Sa svojih 18 godina ona je glavna zarađivačica za kruh u svojoj obitelji, a radi kao konobarica.

Volonteri se voze po Donjecku već mjesecima i pomažu ranjivim stanovnicima da se evakuiraju, ali takvi napori mogu završiti tihim neuspjehom.

Tamara Markova (82), i njezin sin Mikola Rijaskov iz sela Malotaranivka na periferiji Kramatorska, rekli su da su ovog mjeseca proveli samo pet dana u Dnjipru, prije nego što su se vratili kući.

image

Stanovnici Bakmuta čekaju evakuaciju u Dnjipro

Miguel Medina/Afp

Iz privremenog skloništa u kojem su boravili rekli su im da će ona biti premještena u starački dom, a da će njezin sin, čija je lijeva strana ostala nepokretna nakon moždanog udara, otići u dom za osobe s invaliditetom. Smatrali su to neprihvatljivim. U žurbi su ostavili njegova invalidska kolica koja su bila prevelika za autobus.

Sada se snalaze. Ako se oglasi sirena za zračnu uzbunu, Markova odlazi u sklonište kod susjeda ‘dok bombardiranje ne prestane‘. Humanitarna pomoć dostavlja se jednom mjesečno, što je, kaže Markova, dovoljno. Kad dođe zima, susjedi će prozore prekriti folijom za izolaciju i očistiti kamin od čađe. Možda će imati plin za grijanje, možda neće.

‘Bilo je puno lakše pod Sovjetskim Savezom‘, rekla je o nedostatku potpore države, ali još je nezadovoljnija ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i onim što njegovi vojnici rade zajednicama oko nje.

‘Star je‘, rekla je o Putinu. ‘Mora u mirovinu.‘

Povratnički vlak

Povratak u Donjeck potiču i neizvjesnost i čežnja za domom. Dnevni evakuacijski vlak kreće iz Pokrovska prema relativno sigurnijoj zapadnoj Ukrajini, ali svakodnevno stiže i drugi vlak s ljudima koji su se odlučili vratiti kući. Dok je evakuacijski vlak besplatan, povratni nije.

Oksana Cerkovnij došla je vlakom kući sa svojom 10-godišnjom kćeri dva dana nakon smrtonosnog napada 15. srpnja u Dnjipru, gdje su boravile više od dva mjeseca. Oksani je bilo teško pronaći posao, a napad je bila samo točka na i koja je potaknula njihov povratak. Sada se planira vratiti na prijašnji posao u rudniku ugljena.

Troškovi u Dnjipru, koji je već pun evakuiranih, bili su još jedna briga.

‘Odsjeli smo kod rodbine, ali da smo trebali iznajmiti, bilo bi puno više‘, rekla je Oksana Cerkovnij. ‘Studio se iznajmljuje od 6000 grivni (1200 kuna) mjesečno, ali nećete ga moći pronaći.‘

Taksisti koji u Pokrovsku čekaju dolazak vlaka rekli su da mnogi odustaju od pokušaja preseljenja negdje drugdje.

‘Pola mog posla sigurno preuzimaju ovi ljudi‘, rekao je jedan vozač, Vitalij Anikiejev.

Sredinom srpnja, rekao je, pokupio je ženu koja se vraćala kući iz Poljske. Kad su stigli do njenog sela u blizini prve linije, na mjestu gdje je bila njena kuća bio je krater.

‘Plakala je‘, rekao je Anikiejev. ‘Ali odlučila je ostati.‘

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. listopad 2022 00:37