StoryEditor
MARTIN LUTHER KING

Fascinantna je snaga nenasilnog otpora koji je poveo. Na marš za Washington 1963. predvodio je 250.000 ljudi i ostao vjeran doktrini nenasilja

 
 KEYSTONE Pictures USA / Zuma Press / Profimedia

Ovih je dana u nas objavljena autobiografija Martina Luthera Kinga (izdavač Planetopija) koju je uredio povjesničar Clayborne Carson. Predvodnik borbe za građanska prava crnaca u SAD-u za života nije ostavio autobiografiju, spomenuta knjiga nastala je tako što se njegova udovica, Coretta Scott King, obratila Carsonu, povjesničaru sa Stanforda, i ponudila mu da uredi spise koji su ostali iza ubijenog supruga. Izučavanje Kinga tako je postalo fokus Carsonova znanstvenog rada u to doba, a knjiga vrhunac njegove karijere urednika dokumentacije Martina Luthera Kinga.

Naslovljena je kao autobiografija jer, premda nikad nije objavio autobiografiju, objavio je tri važne knjige te brojne napise i eseje koji govore o različitim fazama njegova života. Carson je proučio i njegove brojne govore, propovijedi, pisma i neobjavljene rukopise. Najvećim dijelom knjiga se sastoji od autobiografskih napisa objavljenih za njegova života, napisa koje je osobno uređivao.

Martin Luther King gotovo da je odrastao u crkvi, otac mu je bio svećenik, djed je bio svećenik, pradjed je bio svećenik, njegov jedini brat bio je svećenik, očev brat je bio svećenik. Rođen je u Atlanti potkraj 1920-ih na samom rubu Velike depresije. Svi u njegovoj kući, kao i velika većina susjeda, bili su “istinski religiozni ljudi”. Za roditelje kaže da se jedva može prisjetiti da su se ikada posvađali ili razilazili u važnim pitanjima. Majka, Alberta Williams King, odrasla je u obitelji pastora, poslali su je u najbolje dostupne škole i koledž te je tako dijelom bila zaštićena od najgorih pošasti diskriminacije.

Koledž u Atlanti

Djeci je uspjela usaditi osjećaj samopoštovanja. Kako malom djetetu objasniti diskriminaciju i segregaciju? “Poučila me da u sebi moram očuvati poimanje ‘da sam netko’, no s druge strane da moram izaći u svijet i suočiti se sa sustavom koji mi svakodnevno ponavlja da sam ‘manje vrijedan’ ili da ‘nisam jednak’. Pokušala mi je objasniti podijeljeni sustav Juga - odvojene škole, restorane, kazališta, stanovanje, oznake za bijelce i obojene na fontanama, po čekaonicama, u zahodima - kao društveno stanje, a ne kao prirodni poredak. Jasno mi je dala do znanja da se protivi takvom sustavu i da me on nikad ne smije natjerati da se osjećam manje vrijednim.”

Oca pamti kao čovjeka koji se nikad nije bojao bijelaca, “ni onih autokratskih i okrutnih”. Završio je koledž u Atlanti. “Ocu se najviše divim zbog njegove iskrene kršćanske naravi. Nikad ne oklijeva izreći istinu i reći što misli, ma koliko to bilo bolno. Ta crta iskrenosti često je ljude tjerala da ga se pribojavaju.” Kao pastor baptističke crkve imao je veliki utjecaj u crnačkoj zajednici, pa i “pomalo nevoljko, poštovanje bijelaca… Nikad ga nisu fizički napali, što je čudilo i brata i sestru i mene dok smo odrastali u atmosferi prepunoj napetosti.”

Vjeronauk je Martina Luthera Kinga formativno oblikovao, iako je onaj uz koji je stasao bio fundamentalistički, o takvim će interpretacijama u studentskim danima zauzeti kritički stav. Kaže, većina njegovih učitelja u mladim danima bila je neuka i nikad nisu ni čuli za kritiku Biblije.

Od treće do šeste godine često se igrao s bijelim dječakom, njegovim vršnjakom. Nije živio u njegovom susjedstvu, ali navraćao je svakodnevno, njegov otac tamo je imao dućan. “Sa šest godina obojica smo pošli u školu - odvojene škole, naravno. Sjećam se kako je prijateljstvo počelo kopnjeti čim smo krenuli u školu - to nije bila moja, nego njegov želja. Vrhunac je uslijedio kad mi je jednoga dana priopćio kako je otac od njega zatražio da se više ne igra sa mnom.” Zbunjen, pitao je njegove kući za objašnjenje:

“O tome smo raspravljali za večerom i tada sam prvi put postao svjestan postojanja rasne problematike. Roditelji su mi uvijek govorili da ne smijem mrziti bijelce, nego da mi je, kao kršćaninu, dužnost voljeti ih. U glavni mi je odjeknulo pitanje - kako mogu voljeti rasu ljudi koja mene mrzi i koja je odgovorna za moj raskid s jednim od najboljih prijatelja iz djetinjstva?”.

Odrastao je gledajući roditelje koji su odbijali surađivati sa sustavom segregacije - otac bi, primjerice, napustio dućan nakon što su ga tražili da cipele isprobava na stražnjim, a ne na prednjim mjestima.

Uči od Ghandija

U Atlanti, gdje King odrasta, vlada krajnje krut sustav segregacije - kao dječak dugo nema kamo ići na plivanje, ne smije ući niti u jedan javni park, mora pohađati isključivo škole za crnce, ne može gotovo niti u jedno kino. “Postojala su jedno ili dva crnačka kina, no do njih nisu stizali udarni naslovi. Ako bismo ih i dobili, obično bi se to zbilo s godinu-dvije zakašnjenja.”

U autobusima crnci smiju sjediti jedino na stražnjim sjedalima, prednja su rezervirana za bijelce, čak i kad ih u vozilu nema. “Iako u autobusu nije bilo bijelaca, morali smo stajati jer su sjedišta bila rezervirana… Svaki put kad bih ulazio u autobus, ostavljao sam misli na prednjim sjedištima i govorio sebi: ‘Jednog od ovih dana smjestit ću tijelo ondje gdje su mi misli.’”

S 14 godina pobijedio je na natjecanju u govorništvu, ironično, tema je bila “Crnac i Ustav”.

Odrasta gnušajući se ne samo segregacije, nego i nasilja koje iz nje niče. Brzo je naučio da je “ekonomska nepravda sijamski blizanac rasne nepravde. “Shvatio sam da se bijelu sirotinju izrabljuje jednako kao i crnce.”

Jednog ljeta, koje je proveo na sjeveru, u Connecticutu, osvještava geografsku granicu segregacije. “Bilo mi je teško pojmiti zašto se u vlaku od New Yorka do Washingtona mogu smjestiti gdje god mi je drago, a onda se u prijestolnici nacije moram premjestiti u crnački vagon kako bih nastavio putovanje do Atlante.”

Već s 15, tri godine ranije od vršnjaka, odlazi na koledž Morehouse, gdje se otvoreno raspravlja o rasi. Tamo prvi put sluša o teoriji nenasilnog otpora, prvi put sreće bijelce koje prepoznaje kao saveznike. “Moj se prezir ublažio i njegovo je mjesto preuzeo duh suradnje.”

S 19 završava koledž, spreman ući u sjemenište.

U to doba misli da je oružana pobuna jedini način rješavanja pitanja segregacije. Čita Marxa, s kojim se ne nalazi, ali zaključuje da “kapitalizam uvijek pogibeljno tjera ljude da se više brinu o tome kako zaraditi za život, nego kako živjeti”.

U sjemeništu Crozer sluša predavanje o Gandhiju, susreće se s pacifizmom. Kupuje pet-šest knjiga o Gandhijevu životu i radu.

“Prije čitanja Gandhija gotovo sam zaključio kako je Isusova etika primjenjiva samo na individualne odnose. Filozofija ‘drugog obraza’ i filozofija ‘voli svoje neprijatelje’, smatrao sam, vrijede samo kad se pojedinac sukobi s drugim pojedincem - kad se sukobe rasne skupine ili nacije, činilo mi se kako je potreban nešto realističniji pristup. No, nakon čitanja Gandhija, shvatio sam koliko sam bio u krivu… U njegovu isticanju ljubavi i nenasilja otkrio sam metodu društvene reforme za kojom sam tragao.”

Ljubav u Bostonu

Na koledžu prihvaća liberalno tumačenje kršćanstva. “Liberalizam mi je podario intelektualno zadovoljstvo kakvo nikada nisam pronašao u fundamentalizmu.”

Odlazi na doktorat na Bostonsko sveučilište, gdje će upoznati buduću suprugu, Corettu Scott, solo pjevačicu, mezosopran, vrlo svjesnu pitanja rasne i ekonomske nepravde. Isti će je dan poželjeti oženiti. Par se nakon nekog vremena odlučuje vratiti na Jug, unatoč tome što su svjesni da će im djeca rasti u segregiranom društvu. “Zaključili smo da imamo moralnu obvezu vratiti se - barem na nekoliko godina.” Tako stižu u Alabamu, u Montgomery, gdje Luther King dobiva mjesto pastora u tamošnjoj baptističkoj crkvi.

Pola godine kasnije, 1.12.1955. Rosa Parks odbila je premjestiti se u autobusu na stražnje sjedalo, poslušati vozačevu naredbu, maknuti se sa “sjela rezerviranih za bijelce”. Tiho i dostojanstveno, posve mirno, kazala je - ne. Uhićena je isti dan. Taj njezin čin otpora, hrabrosti i očaja u isti čas, ta posve individualna gesta, zakotrljala je lavinu, dotad šutljiva i pasivna, uplašena i podjarmljena crnačka zajednica ljudi oduzeta dostojanstva preko noći je ustala u borbi za svoja prava. Martin Luther King, skupa s dvojicom drugih, prvi kreće u organizaciju bojkota autobusa.

Crnčuge iz busa

“Vozači autobusa crnačke putnike nazivaju ‘crnčugama’, ‘crnim majmunima’ ili ‘crnim kravama’. I često bi primijetio da crnački putnici ulaze na prednja vrata gdje plaćaju kartu, a zatim moraju sići i ukrcati se na stražnja vrata autobusa - često bi se događalo da bi autobus krenuo i prije nego bi se crnački putnik, s plaćenom kartom stigao ukrcati.” Ako je bila gužva, bijelci su mogli sjediti i na stražnjim mjestima, crnici bi se morali ustati. Onaj koji nije htio, bio bi uhićen.

Preko noći su, proširivši glas po crkvama, organizirali bojkot autobusa. Sutradan se u Montgomeryju gotovo niti jedan crnac nije vozio autobusom. Ljudi su masovno hodali, organizirali se na razne načine, oni koji su imali automobile dobrovoljno su vozili ostale, bilo je čak i konjskih zaprega.

Luther King izabran je za vođu pokreta. U crkvi drži govor, kako sam kaže, dovoljno ratoboran da ljudi ne odustanu od prosvjeda, a istodobno dovoljno umjeren da se prosvjedi zadrže u granicama kršćanstva, da budu etični, ne pređu ni u čemu mjeru, kamoli da krenu ka nasilju.

Donose rezoluciju u kojoj pozivaju crnce da se ne voze autobusima: 1. sve dok se ne zajamči uljudno postupanje vozača, 2. putnici ne budu mogli sjedati po načelu “tko prvi njegovo sjedalo” - crnci će sjedati od posljednjeg reda prema naprijed, bijelci od prvog reda prema natrag, 3. dok se crnački vozači ne zaposle na pretežito crnačkim linijama. “Kad je izgovorio: ‘Tko se slaže, neka ustane’, ustali su svi do posljednjega, a oni koji su stajali, podigli su ruke. Počelo se klicati i u crkvi i vani”, piše. Te noći stvoren je pokret koji će dobiti međunarodno priznanje.

Četiri dana poslije, sudac je Rosu Parks proglasio krivom jer je odbila premjestiti se na mjesto za crnce, kaznio ju je s 14 dolara. Parks se žalila. Bio je to jedan od prvih jasnih slučajeva u kojima je crnac osuđen zbog kršenja zakona o segregaciji.

Autobiografija pripovijeda život Martina Luthera Kinga do konca, do 1968., kad je ubijen u Memphisu.

Učini li vam se da ne možete dalje, da ne umijete protiv nepravednog sustava, gramzljivog sistema, lopovskog okruženja - čitajte Kinga. I danas, 70-ak godina kasnije, fascinantna je snaga nenasilnog otpora koji je taj čovjek poveo! 250.000 ljudi 1963. predvodio je na marš za Washington i ostao vjeran svojoj doktrini nenasilja. Pokazalo se - učinkovitoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:48