Do prije samo pola godine o Brunhilde Pomsel nije se znalo gotovo ništa, iako je ova 105-godišnja starica posljednja živuća svjedokinja koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazila u samom središtu moći. Naime, od 1942. do svibnja 1945. radila je kao tajnica u uredu zloglasnog nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa, a njezina priča okosnica je dokumentarnog filma “A German Life”, koji potpisuju četiri austrijska redatelja: Christian Krönes, Olaf S. Müller, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer. S trojicom od njih razgovarali smo na Verzio Film Festivalu u Budimpešti gdje je film prikazan sredinom studenog.
- Na Brunhilde Pomsel naletjeli smo istražujući jedan drugi projekt i bilo nam je jasno da je ona sama potencijal za jednu cijelu priču. S obzirom na njenu dob, nismo znali hoće li uopće biti moguće snimiti film, no brzo se ispostavilo da je ona vrlo bistra i k tome još dobra pripovjedačica. Imala je jedno loše iskustvo s tabloidnim tiskom, pa nam je trebalo godinu dana da je nagovorimo da sudjeluje, no bilo je vrlo dojmljivo kako se mogla sjetiti mnogih detalja. Nikad nije ispričala ništa iz druge ruke, sve o čemu je pričala osobno je doživjela - kažu autori filma koji se nalazi i u široj selekciji predstojećeg ZagrebDoxa.
Film počinje krupnim kadrovima potpuno izboranog lica Brunhilde Pomsel, a izborom crno-bijele tehnike svjesnom su redukcijom svega što bi moglo odvratiti pažnju od priče u prvi plan gurnuti sadržaj i emocije.
Ulazak u stranku
- Željeli smo izostaviti sve što bi moglo odvratiti pažnju, tako da se gledatelj koncentrira isključivo na njenu priču - ističu i dodaju da iako su bila četvorica, jedan su drugome uvijek bili dobar korektiv.
Brunhilde Pomsel rođena je 1911. u Berlinu. Školovala se za trgovkinju, a kada je 1929. godine svjetska ekonomska kriza zahvatila i Njemačku, ostala je bez posla te se na pola radnog vremena zaposlila kao stenografkinja kod židovskog odvjetnika Huga Goldberga. Kod Goldberga je radila ujutro, a kako bi podebljala kućni budžet, popodne je tipkala memoare nacističkog književnika Wulfa Bleya.
- Svjetska ekonomska kriza ostavila je iza sebe mnoge nezaposlene, NSDAP je došla na vlast i samo desetljeće kasnije odigrala se jedna od najvećih tragedija ljudske povijesti. Postoji nevjerojatna analogija sa sadašnjim događajima. Nalazimo se na kraju ne sasvim prevladane krize, manje smo konfrontirani s brojkama nezaposlenih, ali utoliko više s velikim brojem izbjeglica, koji kod ljudi u zapadnim društvima izazivaju strahove. Odjednom su desne parole opet aktualne s tom razlikom da se sada ne samo jedna zemlja nego cijeli kontinent zanosi udesno - iznose redatelji paralelu s današnjim vremenom.
Bley je Brunhildi Pomsel savjetovao da bi bilo dobro da uđe u stranku i upravo joj je on preko svojih veza sredio posao kod Goebbelsa. Pomsel nije bila simpatizerka nacista, bila je, kao što i sama naglašava, potpuno apolitična, no vrlo je brzo pristupila stranci (“Zašto ne? Svi su to radili”), a na upis u podružnicu NSDAP-a došla je sa svojom najboljom prijateljicom, Židovkom Ewom Löwenthal. Ewa ju je pričekala vani, a potom su otišle na kavu. Prisjetila se i kako ju je tadašnji dečko odveo na jedan od propagandnih mitinga: “Mislila sam da me vodi na boks ili na klizanje, a on me doveo u dvoranu punu smrdljivih muškaraca, gdje je Hermann Göring održao neki govor koji me uopće nije impresionirao.” No, to ju nije spriječilo da 30. siječnja 1933. bude jedna od mnogih koji su mahali novoustoličenom njemačkom kancelaru Hitleru dok je s jedinicama Sturmabteilunga prolazio kroz Brandenburška vrata.”Zašto ne, mislila sam, on je bio novo lice u politici. Ipak, nisam rekla svom poslodavcu Židovu za to.”
- Za nekoga tko je, poput nas, odrastao u mirnoj, demokratskoj i prosperitetnoj Europi, svijet koji je utjecao na život Brunhilde Pomsel čini se nevjerojatno dalekim. No, ostaje vječno pitanje: Kako bih ja sam postupio? Milijuni ljudi koji su samo brinuli o svojoj sudbini bili su istinski nositelji ove najstrašnije od svih diktatura. Ovaj film dokazuje da rat i vladavina nasilja ne dolaze ni iz čega i da se vlastite moralne pozicije moraju uvijek iznova propitivati. Zastrašujuća je spoznaja koliko smo malo naučili iz novije povijesti - smatraju redatelji.
Godine 1942. Brunhilde Pomsel postala je tajnica u uredu Josepha Goebbelsa. Plaća joj je s deset porasla na 55 maraka i mogla si je priuštiti haljine koje je naručivala iz Francuske. Bilo je to elitno radno mjesto koje joj se jako svidjelo.
“Goebbels je dobro izgledao. Nije bio visok, bio je zapravo prilično nizak, ali bio je nevjerojatno njegovan, imao je lijepa odijela od najboljih materijala, sve je na njemu bilo bez greške. Jedino što je šepao, ali to je kompenzirao arogancijom i sigurnošću”, opisuje svog šefa Pomsel, koja i dan-danas pamti njegov poznati govor koji je u veljači 1943. održao u Sportpalastu u Berlinu, a u kojem je pozvao na totalni rat.
Počasna tribina
“Sjedili smo na počasnoj tribini, oko nas su bili SS-ovci, iza nas Goebbelsova supruga Magda s djecom. Nemam riječi kojima bih opisala kako mu je uspjelo zapaliti mase tako da su svi skočili na noge, klicali i slavili. Naravno, pljeskali smo i mi, drugačije se nije moglo. Ali ljudi nisu klicali zato što su morali. Ne, oni su u tom trenutku klicali zato što im je najavio nešto što su oni odobravali”, uvjerena je Pomsel, dok se prisjeća kako su Goebbelsa u uredu često posjećivala djeca pa bi im tajnice davale da se igraju njihovim pisaćim mašinama. Tvrdi i da nije znala za Židove i koncentracijske logore; smatrala je da su to mjesta gdje šalju ljude koji su rekli nešto protiv vlade ili se potukli, neka vrsta korekcijske ustanove prije odlaska u zatvor. “Svi misle da smo mi sve znali, ali nismo. To je bila tajna i zato je funkcionirala.” O logorima i plinskim pećima saznala je navodno tek nakon završetka rata. Kada joj je Goebbels jednom povjerio neke važne spise, nije ni pomišljala da ih otvori i pogleda - povjerenje koje je imao u nju bilo joj je važnije od znatiželje. Bila je ponosna i tada bi se, kaže, osjećala još vrednijom.
- Slušajući Brunhilde Pomsel teško je oteti se njenoj perspektivi da je samo vodila normalan život u kojem je htjela preživjeti. Čovjek može misliti da zna kako bi on djelovao u takvoj situaciji, ali nitko ne može biti siguran. Njezina priča mogla bi se primijeniti na milijune ljudi koji su svojim ignoriranjem iznijeli sustav nacionalsocijalizma, i koji su ga upravo kroz takvo djelovanje i omogućili. Film traži od gledatelja da sami sebi daju iskren odgovor na pitanje: od kojih bi moralnih pozicija čovjek odustao u zamjenu za brže napredovanje ili za veću plaću? Koliko bi funkcionalan bio vlastiti moralni kompas? - pitaju redatelji.
U filmu su korišteni i citati iz Goebbelsova dnevnika i bio je to, kažu, jedan od izazova ovog projekta, kako u film uklopiti zlotvora a da mu ne daju posthumnu propagandu. Korišteno je i mnogo arhivskog materijala, a dramaturgija im je takva da počinju s benignom dječjom igrom kauboja i Indijanaca, a završavaju prikazima potpuno izgladnjelih židovskih tijela, gotovo pa kostura, koji se jedva drže na nogama i izraziti su kontrast krajnje artikuliranoj i smirenoj priči Brunhilde Pomsel.
- Brunhilde Pomsel neke je priče prešutjela i zadržala za sebe - njena sjećanja su selektivna, a naša odgovornost je da tamo gdje je ona šutjela, gdje se nije mogla ili nije htjela sjetiti, uskačemo s arhivskim materijalom. Imali smo sreću da smo uspjeli dobiti materijale iz arhiva Stevena Spielberga i US Holocaust Memorial Museuma, zato što su oni potpuno neobrađeni, bez ikakve naknadne intervencije. Inače, propagandni filmovi iz tog doba uvijek su bili suptilno inscenirani, a događaji u pravilu orkestrirani za kameru - objašnjavaju redatelji svoju odluku.
“Danas ljudi misle da su tada mogli napraviti više za jadne Židove, ali u stvarnosti ni oni ne bi mogli ništa napraviti. Čitava zemlja bila je kao pod staklenim zvonom, mi sami bili smo u jednom ogromnom logoru. Ja nisam mogla pružiti otpor, prevelika sam kukavica. Ali ne smatram se krivom. Osim ako ne mislimo predbaciti cijelom njemačkom narodu da su doprinijeli tome da je ova vlada uopće došla na vlast. Onda smo svi krivi, ja također”, iskrena je u filmu Pomsel, no cijena takvog stava bila je njena prijateljica Ewa Löwenthal koja je 1943. deportirana u Auschwitz.
U Goebbelsovoj vili
Zadnje dane rata Pomsel je provela u provizornom uredu u Goebbelsovoj vili nedaleko od Brandenburških vrata. Nakon što su se borbe pojačale, a Rusi sve više približavali središtu grada, zajedno s ostalim zaposlenicima završila je u podrumu u kojem je i dočekala kraj rata. “Sjećam se da smo stalno pili alkohol jer morali smo se nekako omamiti. Hans Fritsche natjerao nas je da od vreće za brašno napravimo bijelu zastavu kako bismo se mogli predati pojave li se Rusi. Jednoga dana u podrum je došao poručnik Schwägermann, Goebbelsov asistent, koji nam je javio da si je Hitler oduzeo život. Naravno, svatko je znao što to znači. Da je rat gotov i da je izgubljen.”
Sljedećih pet godina Brunhilde Pomsel provela je u zatočeništvu u ruskim logorima, i to je, kažu autori, jedino razdoblje života o kojem nije htjela ispričati ni riječi. Karijeru je nastavila kao tajnica na ARD-u, gdje je ostala sve do umirovljenja 1971. godine. Za kraj pitam redatelje vjeruju li joj da nije ništa znala, a oni odgovaraju protupitanjem: “Vjerujete li joj vi?”