Dok se probijam uskim i čarobnim uličicama kroz labirint Souq Qaqifa, omamljen mirisom kardamoma, odjednom izlazim pred tvrđavicu, koja ovdje, u samome centru "stare Dohe", krije mitsku opijenost i povezanost Katarana s njima svetom pticom. Kažu mi da je prošloga tjedna jedan Libijac stigao ovdje i na dražbi kupio jednu za milijun dolara, to je jedina životinja koja smije letjeti u prvom razredu zrakoplova, i to na ruci, a ne u kavezu, domaći se toliko s njom poistovjećuju da i djeci daju imena po njima, a ovdje, gdje s kolegom Dubravcem otkrivam njihov magični svijet, ovdje imaju i vlastitu polikliniku...
To je Njegovo visočanstvo - sokol.
Falcon Souq, u slobodnom prijevodu tržnica sokolova, naziv je mjesta s desecima trgovina, u kojima usred tih prodavaonica, kao glavne zvijezde, sokolovi čekaju svoje kupce. S burkom na glavi, povezom na nozi, trenutačno usred Mundijala postaju turistička atrakcija, no zapravo su mnogo, mnogo više od toga.
Poveznica Katara sa sokolovima seže sve do beduina, koji su tu veličanstvenu pticu trenirali u svrhu preživljavanja u pustinji - ona bi im, naime, lovila i donosila manje ptice, koje bi jeli kako bi se prehranili. Koliko je ta spona čvrsta, dokazuje i činjenica da u arapskome jeziku postoji više od 1500 izraza za sokolove i sokolarstvo. Ako u mnogočemu primjećujemo obijest, hranjenu prebogatim i nepresušnim računima, onda sokol Katarane kao da vraća na početne postavke - uči ih strpljenju, odvažnosti i samodisciplini. A kada prođe ludilo jednog nogometnog turnira, na Souq Waqif vratit će se mladići koji ih ponosno nose na svojim zapešćima, vrednijim od briljantima optočenih Rolexa, kao statusni simbol ukusa, važnosti i statusa...
Slušajući i doživljavajući Katar, često se sudarim s obiješću - ona se vidi u nogometu, prometu, u društvu koje mahom, kažu mi upućeniji, od klinaca rade životne debile, cijepljene od realnosti - koja dolazi do toga da tek rijetki uopće odlaze studirati, pogotovo u inozemstvo, a ako to netko i učini, nitko ga ovdje iz njegove generacije ne smatra posebnim. Štoviše, dok ih zalijeva nafta, a oni doslovce sa šoferom stignu pred dućan, potrube pet puta, i neki migrant donese im dva soka i čokoladu, jer su lijeni iz automobila uopće i izlaziti, obrazovanje i posao nisu na cijeni.
- I to će ih jednom koštati - kažu mi ljudi koji ovdje žive gotovo desetljeće.
Kada se, dakle, suočiš s takvom stvarnošću, sokol se čini kao fatamorgana zbilje. Istina, on ih plaćaju kao suho zlato, i tu realnosti iz naše perspektive nema, međutim, nakon što sam tjedan dana neuspješno tragao za trenutkom stvarne, prave, iskrene emocije, našao sam to ovdje, okružen stotinama ptica.
Njegovo je ime Abdulla, ima kojih dvadeset i kusur godina, i upravo, dok zakoračismo u jednu od tih specijaliziranih trgovina, upoznaje se sa svojim novim prijateljem. Stigao je iz Jordana. Ima dvije godine, i još ne zna kako se zove. Dok mu skida burku s očiju, mazi ga njome po torzu. Pokušavaju ostvariti prvi kontakt. Platio ju je 30 tisuća ovdašnjih riala, dakle oko 60 tisuća kuna. Još ne zna kako se zove, ali gleda me ravno u oči i kaže:
- Možda je najbolje objašnjenje spone Katarana i sokolarstva sljedeće: ako ga, recimo, nazovem Sultan, sutra ću, da kojim slučajem dobijem dijete, nazvati po njemu.
U tome času shvaćam zašto je samo nekoliko koraka dalje smještena sokolarska poliklinika - gdje, pogotovo od listopada do ožujka, kada je sezona sokolarenja u punome jeku zbog najboljih klimatoloških uvjeta, ona zna primati i deset tisuća ptica, koje prolaze preglede kandži, kvalitetu perja, specijalizirani rendgen, endoskopiju, analizu bubrega i stolice, pa čak i posebnu masažu za umorna krila. Za one najekstravagantnije, ovdje vam, kao, primjerice, muškarcima u Turskoj, nude i presađivanje - perja.
- Varijacije očiju, pandži, simetrija perja, raspon krila definiraju cijenu, no one najviše dosežu ptice ulovljene u divljini - kaže Abdulla.
U svijetu 21. stoljeća, među tzv. "milenijskim sokolovima" najvredniji su, dakle, oni divlji, sa snježnobijelim kontrastom boja, čije cijenu skaču redovito preko 300 tisuća eura. Abdulla nije u tom rangu, no to ne umanjuje ljubav.
- Ovdje inače u tom jesensko-zimskom razdoblju postoje i razni turniri, gdje se vlasnici natječu čiji je bolji - sokol ima vid koji seže do 1,5 kilometara: na toj okvirnoj udaljenosti pusti se plijen i računa koliko sekundi sokolu treba da ga vidi, dostigne i, naravno, uhvati. Ja svog, međutim, nisam uzeo radi toga. Uzeo sam ga jer je sokolarstvo dio obiteljske tradicije, imali su ih i djed, i otac, sada i ja. Uživam u njima. Ali to nije uživanje kao u umjetničkoj slici: sa sokolovima se mora raditi svaki dan, i to minuciozno; ako preskočite jedan trening, pada mu snaga, ako ga preforsirate, opet nije dobro; točno trebate znati koliko je svakome sokolu potrebno treninga, odmora, hrane, vode. Ako, primjerice, pandže počnu krvariti, znači da je žedan... Uglavnom, kada imate svog sokola, stalno morate biti uz njega - objašnjava.
Trening uzgojenih vrsta traje oko 15-ak dana, no divlje ptice mnogo je teže odgojiti, a dio takve vrste edukacije, primjerice, iziskuje i držanje sokola na ruci nekoliko sati dnevno, između ostaloga. Oni željni adrenalina, pak, u svrhu natjecanja, troše dodatne stotine tisuća na opremu, od 4x4 terenskih vozila i raznih elektronskih i video pomagala. Skup je to sport, no koliko je za njih čak i adiktivan, i više od života, dokazuje i primjer otprije nekoliko godina, kada su članovi vladajuće obitelji Al-Thani uhićeni tijekom lova u Pakistanu zbog špijuniranja rijetkih i iznimno vrijednih vrsta sokola u toj zemlji.
- Sokol je kao dio obitelji. On, doduše, ne živi u našoj glavnoj kući, kako i nalaže naša kultura, ali nalazi se u susjednoj, u kojoj primamo goste i prijatelje. Tamo mu je dom. A kada letimo u okolne države na lov, a love se druge ptice i mali i srednji sisavci, on je tijekom cijelog leta na mojoj ruci. Ne u torbi ili kavezu. Kada nema Mundijala i tolikog broja gostiju, u ovome dijelu godine, avioni znaju biti puni ljudi s Arapskog poluotoka koji cijene sokolarstvo - reći će Abdulla.
Saudijski princ jednom je, recimo, zakupio komercijalni let s osamdeset sjedećih mjesta isključivo za svojih 80 sokolova, što je uobičajena praksa za aviokompanije poput Qatara, Emiratesa, Etihada i Royal Jordana. Za ulazak u zrakoplov treba im karta i putovnica koja dokazuje da nisu ukradeni. Kada sve to čujete, postaje jasno zašto Zračnu luku Hamad krasi desetmetarski i 7,5 tona teški kip sokola, napravljen od čelika i aluminija.
- To je dio karaktera - objašnjava mi je jedan prodavač na Falcon Souqu.
- Imamo sokolarstvo, imamo datulje, imamo bisere. To su tri potporna stupa naše povijesti, našeg naslijeđa. To je nešto što nas opisuje i izdvaja.
Razgovarajući o sokolarstvu, i njegovim ekstenzijama, miris kardamoma miješa se s mirisom dekadencije. No ako smo u ovih tjedan dana mogli barem malo probiti neprobojno staklo površne impresije ekstremnog bogatstva, blagodati i bonvivanstva, onda smo sletjeli na pravo mjesto. U svijetu koji oko nas urla o radničkim pravima, uvjetima rada, prohibiciji, elitizmu, sve umotano u krasan svjetlucavi celofan licemjerja, tu, u dijelu gradu koji jedini vraća neka stara vremena, u kojima se nije pila nafta i nisu se žvakali biseri, ove ptice vraćaju balans. Koji je prijeko potreban.