Posljednjih dvadesetak godina Zapad se intenzivno bavi džihadistima i džihadisti Zapadom. Mrze se i istrebljuju, makar jedni druge, kako to nerijetko u ratu biva, slabo ili jedva i da znaju. Ne razumiju sasvim motive neprijatelja, ne znaju što onog drugog zapravo pokreće. U Europi, u Americi, uglavnom nemaju pojma kako zapravo izgleda svijet ljudi koji u ime džihada ubijaju. Onih koji, čini se, olako, pristaju žrtvovati vlastite živote. Dapače i svoju djecu, opet je dojam, mirne duše, šalju da se opasani bombom raznesu među kakvom gomilom po većim europskim gradovima.
Talal Derki, sirijski dokumentarist, školovan u Grčkoj, godinama već u Berlinu, ove godine na ZagrebDox dolazi s filmom “O očevima i sinovima” za koji je prošli tjedan na Sundanceu dobio glavnu nagradu za dokumentarni film. Derki je proveo više od dvije godine snimajući džihadiste u selu na sjeveru Sirije.
Nenametljiva autorskog rukopisa zahvaljujući kojem gledatelj ima dojam da je sam s protagonistima, Derki je napravio film u kojem okosnicu priče čine otac, Abu Osama (45), i dvojica njegovih sinova, 13-godišnji Osama, kojeg je, treba li i objašnjavati, nazvao po Osami bin Ladenu, i nešto mlađi Ayman, dječaci koje otac, makar ih neizmjerno voli, želi što prije poslati u kamp za obuku džihadista.
Abu Osama ima osmero djece (“Molim se bogu da mi iduće godine dade još četvero”), dvije žene, borac je al-Nusre i pirotehničar. Film priča o djetinjstvu dječaka od kojih mnogi, ne stigavši ni do puberteta, završe u džihadističkom vojnom kampu, isprane glave koju od malih nogu uče nositi u torbi. Široki kadrovi šeću kroz otužan, gotovo apokaliptički nelijep, polupustinjski krajolik, opisuju svakidašnje siromaštvo i neznanje onih koji se pod egidom boga klanjaju ratu i brutalnoj ideologiji nasilja.
Mnoga djeca školu ne pohađaju, o svijetu izvan vlastita sela ne znaju baš ništa, igraju se, među ostalim, izrađujući bombe…
U jednom kadru, dok još “mirno” rastu u selu, u roditeljskoj kući, u dječjoj igri sasvim ravnodušno ubiju pticu, u drugom, dok se bacaju u improvizirani bazen, oni su nevini i naivni poput većine njihovih vršnjaka, onih koji imaju sreće rasti u nekom boljem, sretnijem svijetu. Naime, u onom njihovom - dječaci, eto, viču “Bog je velik” dok kamenjem gađaju djevojčice koje ne nose hidžab.
Abu Musa snajperom ubija motociklista i, treba li reći, kliče “Bog je velik”, u sljedećoj sekvenci nježno se, pak, igra s malenim sinom kojeg će, kad za njega dođe vrijeme, također poslati u vojni kamp i biti spreman žrtvovati.
Salafistički džihadizam dječake okuplja i uči da je al-Qa’ida zaštitila muslimane od Čečenije do Afganistana i da je na njima sad dati se za al-Qa’idu. Postrojeni tako, slušaju o Bushu i Osami bin Ladenu. I dok se, s jedne strane, ta djeca raduju marmeladi i datuljama u militarističkom kampu, s druge žele - otići doma. U sigurnost roditeljskog doma, tamo gdje pripada svako dijete.
Odjeveni u vojne uniforme, lica dječaka, dok marširaju sljedeći džihadističku zastavu, izgledaju kao da su nataknuta na pogrešna tijela. U širokom kadru skupina djece u koloni hoda za zastavom, dok pokraj njih prolazi dječak s knjigama pod rukom, čudno ih pogledavajući. Mimoilaze se tako, na sekundu, dva svijeta.
Talal Derki za Jutarnji list je govorio dva dana nakon Sundancea. Nije mu ovo prva nagrada na tom festivalu, 2014. je žiri nagradio njegov dokumentarac “Povratak u Homs”, film o dvojici mladića i njihovim urušenim snovima o slobodi.
Proveli ste na području koje kontrolira al Nusra, povremeno odlazeći u Njemačku i vraćajući se, snimajući “O očevima i sinovima”, nešto više od 300 dana. Lagali ste im i riskirali glavu.
- Rekao sam im da podupirem njihovu borbu, da sam simpatizer, da želim učiti o njihovim uvjerenjima i da sam iskusni snimatelj.
Znao sam da ti ljudi nikada ne bi prihvatili da ih snima osoba koja ne razmišlja potpuno kao oni. Ne slažeš li se i 1% politički, automatski si označen kao neprijatelj. Nije moguće s njima voditi iskren dijalog. To je preopasno. Dan za danom gradio sam povjerenje među njima.
Kako ste krenuli u ovu priču?
- Još dok smo snimali ‘Povratak u Homs’ vidio sam koliko su džihadisti uzeli maha. Prvi put sam vidio taj njihov ‘ustanak’, svjedočio tome uživo, postali su sve glasniji, dobivali sve više poklonika koji su ih počeli gledati kao heroje. Džihadisti manipuliraju nesrećom i tragedijom ljudi iznurenih ratom, očaj tih ljudi koriste kao strategiju na kojoj lako promoviraju svoje ideje. Gledao sam tamo u Siriji kako džihadistička ideologija postaje mnogima sve prijemčivija. U početku nisam mogao razumjeti kako to da ljudi koje sam dobro poznavao, koji su do prije godinu dana bili voljni boriti se za slobodu i demokraciju, odjednom počinju strastveno pričati o džihadu, religiji, o toj politiziranoj verziji vjere. Svjedočio sam i tome da je sve više djece regrutirano među džihadiste. Tako sam 2014. krenuo istraživati priču o korijenima porasta džihadizma u nekad većinski sekularnoj Siriji. Upoznao sam Abu Osamu i krenuo raditi priču o njegovoj djeci i njemu.
Znate li je li Abu Osama negdje, nekako, ipak pogledao film?
- Ne. Nismo u kontaktu više od godinu dana. Prekinuo sam veze s njim kad sam u Njemačkoj počeo montirati film. Osjećao sam se kao da moram ponovno zadobiti vlastiti život. Naime, pred Abu Osamom i ostalim džihadistima ja sam igrao ulogu. Ta je uloga bila ogroman teret i u mojem privatnom životu. Osjećao sam se, čak i u Njemačkoj, kao da sam opkoljen. Nigdje, ni na društvenim mrežama ni bilo gdje drugdje u javnosti, nisam mogao objaviti ništa autentično od sebe, reći ili pokazati nešto od svojih stavova i svojeg života, recimo staviti fotografiju svoje supruge koja ne nosi hidžab. Javio sam Abu Osami da moram prekinuti komunikaciju s njime jer me prati njemačka policija, da moram obrisati sve svoje Facebook i ostale profile. Rekao sam mu da sam u opasnosti, da sumnjaju na mene, da se pitaju što sam radio u Siriji dok sam snimao film. Odgovorio je da razumije situaciju. Nekoliko mjeseci kasnije pokušao sam ga pronaći, samo da pogledam njegov Facebook, da vidim kako je, kako mu je obitelj… ali nisam ga našao. Naime, ti ljudi mijenjaju profile svaki mjesec, stavljaju druga imena i ne možete ih lako pratiti.
Jesu li vas tražili da im pokažete snimljene materijale?
- Tražili su, ali u takvim situacijama snimam mnogo toga za što znam da nikada neću upotrijebiti, a što služi jedino tome da onima koje snimam kreira dojam što to radim. Samo da oni budu zadovoljni.
Iskoristio sam manje od stotine onog što je snimljeno. Imam više od 300 sati materijala i mnogo toga sam snimao kako bih im pokazao da volim to o čemu govore, da me zanima njihova ideologija. Bio sam i na frontu, između Asadovih snaga i njih. Nisam te materijale koristio jer to nije smjer ovog filma, ovo nije film o ratu, o borbama, o prvoj liniji... već o tome što se događa u glavama ljudi, i o nasljeđu koje nam je već sad ostavio taj rat.
Vaš film pomaže upoznati neprijatelja. To je ljudski portret džihadista. Prilazite im s empatijom. Ono što ste snimili samim time je - potresnije.
- Kad je prikazan na Sundance festivalu, nakon projekcije mi je prišlo nekoliko bivših, umirovljenih američkih vojnika koji su se nekad borili u Afganistanu i Iraku.
Ti ljudi su mi redom govorili rečenice poput: ‘Bio sam u Afganistanu godinama, tamo sam se borio, ali nisam znao kako izgledaju ljudi s druge strane dok nisam pogledao tvoj film. Nisam znao kakva je njegova motivacija, kako izgleda njegov život, u što on vjeruje… Bio sam tamo i nisam imao pojma protiv koga se borim!’
Film počinjete prepričavajući rečenicu svojeg oca koji vam je kao djetetu govorio da zapišete noćne more ne bi li se prestale vraćati. Dugo ste bili s džihadistima. Kako ste se nosili sa strahovima?
- Cijelo vrijeme sam, boraveći među njima, bio u strahu. Ali postoje različiti nivoi straha. Konačno, snimao sam čovjeka koji živi opasan život, ide na ratište pa čisti minska polja, živi na području koje bombardiraju… znao sam da mogu nastradati.
To je jedna vrsta opasnosti. Druga opasnost, koja me nije prestala progoniti cijelo vrijeme, jest da će nekako otkriti da nisam ono za što se izdajem, da će otkriti koje su mi stvarne namjere. Cijelo sam vrijeme radio na izgradnji povjerenja, ne bih li zaštitio sebe, dok mi nije, za jednog boravka u Njemačkoj, stigao glas da se tuniški vođa Al Nusre zanima za mene, da me želi sresti. Znam da je riječ o vrlo opasnom čovjeku, pitao sam se što želi i kako je uopće čuo za mene. Shvatio sam da među njima postoji veliki upitnik o meni. To je bio trenutak, sredinom 2016., kad sam odlučio da se povlačim. Konačno, dobio sam što sam htio, snimio sam što sam htio, montirao sam sasvim slobodno, bez cenzure.
Među ostalim, bili ste u situaciji snimati vojnike Asadove vojske koje je zatočila Al Nusra. Ta lica govore sve jezike. Pričaju potresnu priču zatočena vojnika, nebitno čijeg, koji gleda u skoru smrt. Kako ste se osjećali snimajući te ljude u posljednjim trenucima njihova života?
- Nisam mogao ništa učiniti da im pomognem. Bio sam svjestan da ću, ako napravim i jednu sasvim malu pogrešku, i ja biti s njima, na podu, bosonog i spreman da me ubiju. Ja sam njima izgledao kao pravi džihadist, imao sam bradu, nosio odjeću kao džihadisti i u očima tih zatočenih vojnika vidio sam da me se boje. Grozan paradoks.
Još mi je teško kad se sjetim toga, no ništa nisam mogao učiniti za njih. Slikao sam sve te ljude koje su kasnije ubili da pokažem kako se osoba osjeća kao zatočenik, znajući da je kraj. Ti su ljudi izgubili sve, bili su samo siromašni vojnici u Asadovoj vojsci i upali su u ruke al-Qa’idi. Dok sam ih snimao, pokušao sam pokazati koliko je to očajna situacija, njihove emocije, strah, beznađe… to se vidi na njihovim licima.
Što će biti nasljedstvo rata u Siriji i nasljedstvo džihadističkog kalifata?
- Gledajući priču mlađeg sina Abu Osame, vjerujem u obrazovanje. Neuku čovjeku je mnogo lakše podvaliti i neprijatelja i ideologiju i što god hoćete. Ako je obrazovni sustav jak, onda je cijela zemlja na drugačijim temeljima. U takvoj zemlji kad se dogodi kaos, kad džihadisti i strani borci uđu u takvu zemlju, oni i njihova ideologija ne mogu biti prihvaćeni. Vjerujem, kad bi UN ulagao više u obrazovni sistem u tim zemljama, u stanovanje, infrastrukturu, kad bi podučavali prava djece i žena, da bi stvari bile drugačije. Djeca su tamo hranjena ideologijom i strahom od neprijatelja. Obrazovanje i ulaganje u škole jedini je način da se spriječi širenje džihadizma.