U nedjelju 28. rujna moldavski su birači na izborima uvjerljivo odbacili proruske stranke i podarili proeuropskoj stranci predsjednice Maie Sandu uvjerljivu i sigurnu parlamentarnu većinu. Pobjeda, postignuta unatoč masivnoj operaciji utjecaja koju je financirala Rusija kako bi se utjecalo na izbore i dovele na vlast proruske stranke, samo je posljednji u nizu geopolitičkih neuspjeha za Moskvu.
Naime, suprotno hvalisanju i busanju u prsa ruskog vođe Vladimira Putina, on je nanio golemu štetu regionalnim i globalnim interesima Rusije otkako je pokrenuo svoju sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu 2022. godine, kako piše u analizi za Foreign Policy Adrian Karatnycky, viši suradnik Atlantskog vijeća i autor knjige "Bojno polje Ukrajina: Od neovisnosti do rata s Rusijom".
Putinova politika, kako navodi autor, nema smisla u okviru realističke teorije ponašanja država i može se objasniti samo raznim pretpostavkama o tome što motivira određene vođe da djeluju onako kako djeluju.
Kada rat završi...
Popis ruskih debakla sada je vrlo dug. Najdramatičniji debakl Rusija je doživjela u Ukrajini, gdje je Moskva nekoć mogla računati na veliki dio stanovništva koji je naklonjen Rusiji. No, Putinova invazija i aneksija Krima 2014. godine, poticanje nasilnih separatističkih skupina i brutalna okupacijska politika u regijama pod kontrolom Moskve, obrnuli su javno mnijenje na ruskom govornom području na istoku i jugu Ukrajine protiv Rusije. Danas je ta promjena duboko ukorijenjena, posebno s obzirom na ratne zločine i masovne pogibije koje je Rusija počinila u tri i pol godine rata.
Kada rat jednom završi, Rusija će se, ističe autor, suočiti s teško naoružanom Ukrajinom čije će stanovništvo generacijama povezivati rane ruske agresije. Moćna ukrajinska vojska sastavljena od vještih i iskusnih boraca, pojačana inovativnim oružjem i taktikama, surađivat će s Europom kako bi odvratila rusku prijetnju i ograničila ruski utjecaj u Europi.
Po svim standardima, ruska invazija na Ukrajinu također je značajno smanjila sposobnost Rusije da projicira moć u područjima koja se smatraju njezinom tradicionalnom sferom utjecaja. Rat nije samo istrošio velik dio ruskih vojnih resursa i stvorio duboko ukorijenjene probleme za gospodarstvo, već su i vojna okupacija i aneksija ukrajinskog teritorija narušile većinu utjecaja Moskve među državama koje su nastale raspadom Sovjetskog carstva.
Zajednica neovisnih država (ZND) - nekada glavni instrument Rusije za mirnu reintegraciju postsovjetskih država - u raspadu je. Euroazijska ekonomska unija, koju je Rusija stvorila prije nešto više od desetljeća kao alternativu Europskoj uniji, svedena je na manji trgovinski blok sa stabilnim članstvom od samo četiri države - Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Kirgistana.
Iako je i Armenija još uvijek formalna članica, parlament te zemlje službeno je podržao pristupanje Europskoj uniji u veljači, što je navelo ruskog zamjenika premijera Alekseja Overčuka da upozori na ozbiljne ekonomske posljedice za Erevan.
Dramatičan razlaz Armenije i Rusije ove godine potaknut je i zabrinutošću zbog manjka ruskog poštivanja suvereniteta svojih susjeda i izostankom zaštite Armenaca u Nagorno Karabahu tijekom munjevite vojne akcije Azerbajdžana, kojom je uspostavio kontrolu nad tom regijom. S obzirom na oštrinu sukoba, malo je vjerojatno da će se odnosi uskoro popraviti, što je izvanredan razvoj događaja s obzirom na tradicionalno oslanjanje Armenije na Rusiju.
Odnosi Rusije s Azerbajdžanom također su se naglo pogoršali. Nakon što je ruska policijska operacija protiv azerbajdžanskih migranata dovela do nekoliko smrtnih slučajeva, Baku je iskorijenio ruske operacije utjecaja u zemlji obustavom svih ruskih kulturnih aktivnosti, raciji u uredu ruske propagandne novinske agencije Sputnik i uhićenjem nekoliko zaposlenika te zaoštravanjem antiruske retorike.
Simbol sveopće erozije ruskog utjecaja bio je trenutak kada su armenski premijer Nikol Pašinjan i azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev potpisali mirovnu deklaraciju - u čemu je posredovao SAD - u Bijeloj kući u prisutnosti američkog predsjednika Donalda Trumpa u kolovozu.
Rat s Ukrajinom također je smanjio projekciju ruske moći u Srednjoj Aziji, gdje oprezne bivše sovjetske republike pojačavaju suradnju s Kinom, profitiraju od trgovine i suradnje s naftom bogatim zaljevskim državama, produbljuju suradnju sa svojim etničkom braćom u Turskoj i pronalaze načine da zaobiđu Rusiju u svom energetskom i drugom poslovanju. Kao da nije bilo dovoljno da drastično reducira moć Moskve u regiji, rat s Ukrajinom posve je eliminirao Rusiju kao pomorski faktor u Crnom moru.
Još dalje na zapadu, ruski rat dodatno je produbio europsku podršku Ukrajini i doveo do radikalne promjene u obrambenom stavu Europe, kako bi se suočila s ruskom prijetnjom. Poljska, Finska i baltičke države već su naglo povećale vojnu potrošnju, dok se većina ostalih članica NATO-a obvezala povećati potrošnju na obranu na najmanje 5 posto BDP-a tijekom idućeg desetljeća.
Antiruski osjećaj preplavio Europu
Ruski rat protiv Ukrajine također je doveo do proširenja NATO-a na Švedsku i Finsku, pri čemu je s Finskom ruska granica sa zapadnim vojnim savezom povećana za oko 1280 kilometara.
Ne treba, navodi Karatnycky, ni spominjati da je ruski rat oslabio i utjecaj Kremlja u Europi. Više nego značajno smanjenje uvoza ruskih energenata u Europu drastično je smanjilo ruski ekonomski utjecaj, a britanske i sankcije Europske unije oslabile trgovinu i ulaganja. Ograničenje mogućnosti putovanja za Ruse i zabrana propagandnih medija Kremlja na razini cijele EU također su ograničili mogućnosti manipuliranja kulturnim utjecajem i dezinformacijskih operacija.
Gotovo svugdje u Europi prevladavaju antiruski osjećaji među biračima na ljevici, desnici i političkom centru. Rat u Ukrajini, zajedno s kontinuiranim povredama europskog zračnog prostora ruskim dronovima i zrakoplovima, značajno je narušio ili posve eliminirao rusku ‘meku moć‘ na kontinentu. Ankete pokazuju da se Putina i Rusiju negativno doživljava u javnosti gotovo svih europskih zemalja, uključujući i stranke populističke desnice, čiji su mnogi čelnici nekoć gajili tople odnose s Moskvom.
U Italiji je široko rasprostranjeno javno neodobravanje Rusije i Putina vjerojatno pridonijelo povećanoj podršci premijerki Giorgiji Meloni i njezinoj desnoj proukrajinskoj stranci Braća Italije te istovremeno naglom padu popularnosti krajnje desne stranke Liga Mattea Salvinija, koji je svoju proputinovsku retoriku naposljetku zamijenio podrškom mirovnim naporima Donalda Trumpa.
U Francuskoj je desna populistička ikona Marine Le Pen čak kritizirala odluku SAD-a u ožujku da privremeno prekine dijeljenje obavještajnih podataka s Ukrajinom. Njezin nasljednik na mjestu vođe stranke Nacionalno okupljanje, Jordan Bardella, otišao je korak dalje, oštro kritizirajući rusku invaziju i trudeći se uvjeriti saveznike u NATO-u da podržava vojnu i ekonomsku pomoć Ukrajini - uz to, izrazio je i sumnju u vezi s opskrbom Ukrajine francuskim projektilima dugog dometa sposobnim za napad na Rusiju.
Čak je i Austrija, uza svu svoju čvrstu poslijeratnu neutralnost i često sumnjivo prijateljski odnos prema Kremlju, počela blisko surađivati s NATO-om i EU. To je potaknulo bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva da izda upozorenja o ruskoj vojnoj odmazdi ako se Beč pridruži NATO-u.
U Mađarskoj, koja je i dalje Putinov najpouzdaniji europski saveznik, stranka Fidesz premijera Viktora Orbana zaostaje gotovo 10 bodova za oporbom koja zaziva blisku suradnju s EU i NATO-om prije izbora zakazanih za travanj 2026.
Putin odgovorio Trumpu: ‘Mi smo tigar od papira? Hajde, pozabavite se tim tigrom. Slobodno...‘
Istovremeno, u Sjedinjenim Državama, Trumpova nastojanja da uspostavi mirotvorno prijateljstvo s Putinom nisu u skladu s raspoloženjem njegovih vlastitih pristaša. Ankete redovito pokazuju da njegovo glavno biračko tijelo Putina doživljava kao zlonamjernu silu i podržava daljnje naoružavanje Ukrajine - sve dok Europa plaća većinu toga. Trumpov nedavni ‘obrat‘, odnosno zazivanje ukrajinske vojne pobjede i izjava da je Rusija tek "tigar od papira", mogao bi značiti dublji zaokret od Moskve prema Kijevu. Ako se održi, takav bi pomak promijenio sve, a Putin bi za to mogao kriviti samo sebe.
Dakako, u svemu tome ima iznimki. Ultradesna i proruska njemačka stranka Alternativa za Njemačku (AfD) uživa veliku podršku među biračima, ali i dalje ima male šanse za preuzimanje vlasti, dok je nedvosmislen antiruski stav vlade kancelara Friedricha Merza poništio rusofiliju AfD-a. U Gruziji Gruzijski san, vladajuća stranka povezana s Kremljom, kruži u orbiti Moskve. No, ta mala rusofilska uporišta su malena u odnosu na širok spektar neprijatelja koje je Rusija stekla.
Kajanje režima u Africi
I u ostatku svijeta bilježi se smanjenje ruske moći. Ustanak protiv režima Bašara al-Asada u Siriji bio je teški debakl za Rusiju. Osim što je imala strateški ključne dvije vojne baze u zemlji, izgubila je važnog saveznika s padom sirijskog diktatora. Nesposobnost Rusije da bude koristan saveznik vidi se i na primjeru Irana, gdje je Moskva sjedila po strani i samo promatrala kako Izrael i Sjedinjene Države bombardiraju i uništavaju nuklearni program Teherana.
The Wall Street Journal izvijestio je da se u Africi vlade Malija, Nigera i Burkine Faso sada kaju zbog svojih odnosa s Rusijom i njezinim plaćenicima. Kako izvještava WSJ, Rusija je bila "rastuća vojna sila u Africi", ali se sada "bori da održi svoju prisutnost na kontinentu“ dok se njezini vojni, politički i financijski pothvati raspadaju.
Podrška Sjeverne Koreje Rusiji možda je doista nepokolebljiva, kao što na tome inzistira sjevernokorejski diktator Kim Jong-un, ali rusko-kineski odnosi mogli bi biti puno složeniji. Iako se Kina i dalje opire pritisku na Kremlj da riješi rat u Ukrajini i pozicionirala se kao glavni trgovinski partner Rusije, logika prešutne podrške Pekinga ratu Moskve u Ukrajini je nestala. Sjedinjene Države više nisu glavne kada je doprinos ratnim naporima Ukrajine u pitanju, pa kineski posrednički rat u Ukrajini više nije usmjeren protiv glavnog suparnika Pekinga.
Ukratko, kaljuža u kojoj je u Ukrajini zaglavio Putin, ističe autor, dramatično je srozala ulogu Rusije kao euroazijske sile. Ta narušena moć dodatno je ugrožena golemim troškovima života, krivo utrošenim resursima i masovnom emigracijom programera, tehničara i drugih kvalificiranih mladih ljudi. Svi ovi čimbenici potkopavaju budućnost Rusije i guše izglede za dugoročni gospodarski rast.
Iako je Putin u početku možda vjerovao u brzu pobjedu koja bi promijenila ravnotežu snaga u Europi, gotovo četiri godine kasnije - s obzirom na hrabrost Ukrajinaca i zapadnu podršku Kijevu - taj cilj je nedostižan. Stoga se postavlja pitanje zašto ruski vladar i dalje ustraje na suludom vođenju smrtonosnog rata iscrpljivanja koji je zapeo u slijepoj ulici.
Osobni motiv za vođenje rata
Znanstvenici realisti u području međunarodnih odnosa općenito pretpostavljaju da države djeluju racionalno kako bi postigle napredak po pitanju svojih nacionalnih interesa. Ovakav pristup često funkcionira, barem samo kao prikladna polazna točka za analizu ili predviđanje ponašanja država. No, jednako često i ne funkcionira, posebno u pokušaju objašnjenja zašto neke države djeluju protiv vlastitih geopolitičkih interesa ne samo jednom, već dosljedno tijekom duljeg vremena. Ako Putinovi postupci i dalje proturječe realističkoj koncepciji ruskog nacionalnog interesa, onda Putin očito nije realist. Stoga nešto drugo mora presudno djelovati u njegovom umu.
U prvom redu, kako se navodi, tu je Putinov iskrivljeni pogled na povijest, njegovo uvjerenje u vječnu misiju Rusije da izbriše Ukrajinu s karte i prisili njezin narod da budu Rusi. Kao i sumanutost cilja carske Rusije da od Poljaka napravi Ruse u 19. stoljeću, ovaj cilj je osuđen na propast usred izvanrednog nacionalnog buđenja i konsolidacije Ukrajine od Putinovog prvog napada 2014. godine.
Drugi motiv za Putina je uloga rata u konsolidaciji ruskog društva oko mita o nacionalnoj veličini. Također, rat daje Putinu izgovor za uspostavljanje najrepresivnijeg režima od Staljinovog Sovjetskog Saveza.
I konačno, Putinov projekt ne tiče se budućnosti Rusije, niti preobrazbe Rusije u svjetsku ekonomsku, vojnu i geopolitičku silu. U osnovi, tu se radi o želji jednog ostarjelog despota za apsolutnom moći i mjestom u ruskim povijesnim knjigama u kojima bi bio zapisan kao još jedan u dugom nizu krvavih osvajača - a za dugoročne posljedice za Rusiju, njezin narod i njezinu buduću globalnu ulogu, koga briga.
Putinovi motivi za vođenje rata u Ukrajini vezani su uz ideologiju, politiku i njega samog kao nekoga s osobnim motivima. Zapad bi, navodi autor, trebao shvatiti da Putin nema interesa za mir niti ga razumije. Jedini način da se prevladaju ideologija, politika i osobni motiv jest silom i odvraćanjem. Drugim riječima, podržavanjem ukrajinske pobjede, izgradnjom europskih vojnih kapaciteta i demonstracijom običnim Rusima i vladajućoj eliti da je Putinov rat njihovu zemlju odveo u slijepu ulicu, zaključuje Adrian Karatnycky za Foreign Policy.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....