Kao što piše londonski Daily Mail, Huynh Cong Ut, fotograf AP-a, za jednu sekundu napravio je najupečatljiviji prikaz Vijetnamskog rata koji je s nama već 40 godina. Fotografija grupe djece koja bježi pred bombama - među njima i posve gola 9-godišnja djevojčica opečena tijela - instantno je obišla svijet i autoru donijela Pulitzerovu nagradu. No, za razliku od mnogih sličnih, recentnih fotografija ratnih patnji i tragedija, koje su samo bilježile tuđu nesreću bez uživljavanja, ta ikonička fotografija svjedoči i o plemenitosti fotografa koji se pobrinuo da djevojčica preživi. Ona se zove Kim Phuc, danas joj je 49 godina i s obitelji živi u Kanadi.
On je imao 21 godinu
Ut, kojem je u vrijeme snimanja fotografije bila samo 21 godina, djevojčicu je odveo u malu obližnju bolnicu, gdje su mu rekli da neće preživjeti (30 posto tijela bilo je zahvaćeno opeklinama trećeg stupnja, no čudesno, lice joj je ostalo posve neozlijeđeno). Ut je izvadio svoj američku novinarsku iskaznicu i zatražio da djevojčici pomognu pod svaku cijenu.
- Rasplakao sam se kad sam vidio Kim kako trči, pomislio sam da ću se ubiti ako djevojčici ne pomognu i ona umre, rekao je nedavno vijetnamski fotograf, kojemu je stariji brat poginuo na novinarskom zadatku na delti Mekonga.
Presađivanja kože
Nakon što je Utova fotografija obišla svijet britanski televizijski novinar Christopher Wain odlučio je djevojčici pomoći pod svaku cijenu i prebacio ju je u američku bolnicu, koja je jedina imala sve što je bilo potrebno da se djevojčicu spasi.
- Svako jutro u osam sati sestre su me stavljale u kupku za opečene i rezale izgorjele komade moje kože. Prvo sam plakala, a onda bih se onesvijestila, rekla je za novinare Phuc, koja je čitav život samo željela zaboraviti tu epizodu, no nakon što je doživjela tu strahotu, postala je i žrtva partijske propagande koja joj nije dopuštala zaborav.
Djevojčica je u bolnici ostala 13 mjeseci i preživjela brojna presađivanja kože. Vratila se u svoje malo selo na granici s Kampućijom. Ut i nekolicina drugih novinara povremeno bi je tamo posjetili, no to je prestalo kad su komunisti preuzeli vlast u južnom Vijetnamu , u proljeće 1975. Za Kim je život postao teži jer je bilo nemoguće nabaviti lijekove protiv bolova koji nisu prestajali.
Medicinska škola
No, djevojčica je ustrajala u svojoj želji da se upiše u srednju medicinsku školu i jednog dana postane liječnica. Komunistički vođe, s druge strane, nakon nekog vremena shvatili su propagandnu snagu “napalm djevojčice”, vratili je kući s fakulteta i počeli voditi na dogovorene susrete sa stranim novinarima (pod budnom partijskom paskom, s naučenim tekstom).
Danas se Kim sjeća tog perioda s užasom (“Srce mi je bilo crno kao šalica kave, puno puta sam poželjela da sam umrla u tom napadu zajedno s mojom sestričinom i vijetnamskim vojnicima…”). Navodno je jednom posjetila lokalnu knjižnicu, slučajno izvukla Bibliju s police i počela vjerovati da se ništa od svega nije dogodilo slučajno.
No, “slava” koju je stekla s tom fotografijom ipak joj je pomogla da preko stranih novinara ode na dodatno liječenje u Zapadnu Njemačku početkom osamdesetih. Kasnije joj je vijetnamski premijer omogućio da ode studirati na Kubu. Konačno se riješila partijaca i novinara, koji su neprestano opsjedali njezinu seosku kućicu u provinciji. Na Kubi ju je 1989. posjetio i fotograf Ut, koji je tada živio u Los Angelesu, no nije joj mogao pomoći u napola skovanom planu koji je tajila jer je njihov susret bio monitoriran. Na fakultetu je upoznala Vijetnamca Buija Huyja Toana, kojemu nisu smetali njezini ožiljci. Vjenčali su se 1992. i otišli na bračno putovanje u Moskvu. Na povratku avion je stao u Kanadi da napuni gorivo i bračni par je uspio prebjeći na Zapad.
Dokumentarac i knjiga
Kad su je mediji pronašli u blizini Toronta, konačno je odlučila svoju životnu priču sama voditi: napravljen je dokumentarni film, 1999. je izašla i knjiga, Kim je postala i UN-ova ambasadorica dobre volje za pomoć djeci žrtvama rata. Kim i fotograf Ut obišli su svijet i čak bili gosti britanske kraljice.
- Presretan sam što sam pomogao Kim, danas je smatram svojom kćerkom, rekao je Ut, još uvijek fotograf Associated Pressa, novinarima u povodu 40. godišnjice svoje glasovite fotografije.