“Izađi i bori se, u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas”, grmi Rundekov “Šejn” sa zvučnika na izraubanom kamionu otvorene prikolice koji predvodi kolonu tisuća ljudi. Sporim korakom prolaze blagdanski nakićenim ulicama Beograda, pričaju jedni s drugima, pište zviždaljkama i tu i tamo skandiraju “Vučiću, lopove!” Ili, u momentu duhovite autoironije grupice koja korača pod zastavama duginih boja, “Vučiću, pederu!”
Temperatura je ispod ništice, hladni vjetar razbacuje pahulje snijega, ali raspoloženje je odlično. Povremeni zastoji ne zabrinjavaju. Nitko nije živčan, nepristojan, ne daj bože agresivan. Ovi ljudi su naoružani strpljenjem oblikovanim godinaima tihog toleriranja vlasti koja se u posljednjih nekoliko mjeseci osilila preko granice dobrog ukusa građanske Srbije.
- Izašao sam na ulicu jer se Vučićeva vlast polako pretvara u diktaturu. I nisam jedni koji tako misli, vidite da nas je svake subote sve više - govori nam Vojkan (54) i kroz osmijeh nam se opisuje kao poluumirovljeni inženjer elektrotehnike. Na pitanje očekuje li da će “protesti”, kako ih zovu u Beogradu, iznjedriti promjene u državi, otvoreno kaže:
- Ne znam, možda hoće, možda neće. Ali vrijeme je da do njih dođe.
Prosvjedna šetnja na kojoj pratimo Beograđane već je peta u nizu. Prva se održala 8. prosinca pod sloganom “Stop krvavim košuljama”, kao reakcija na premlaćivanje Borka Stefanovića, lidera Pokreta “Levica Srbije”, u Kruševcu. Iako je riječ o stranci koja nema značajnu podršku u biračkom tijelu, građanima i opoziciji okupljenoj u šarolikom Savezu za Srbiju taj je napad bio crvena krpa koja ih je napokon natjerala na akciju. Prosvjednici su se okupili druge prosinačke subote u centru Beograda, na platou ispred Filozofskog fakulteta te krenuli u šetnju tijekom koje je njihov broj dosegnuo desetak tisuća.
Glave za razbijanje
- Ima ovdje mnogo glava za razbijanje, a Vučić bi trebao razmisliti koliko je glava potrebno razbiti da bi Srpska napredna stranka, koju on vodi, ostala na vlasti - rekao je tada glumac Bane Trifunović, mlađi brat Sergeja Trifunovića, koji je u idućih mjesec dana postao svojevrsni megafon prosvjednika. Svake sljedeće subote prosvjed bi započinjao njegovim obraćanjem dok bi lideri opozicijskih stranaka mudro šutjeli. Naime, opozicija u Srbiji, mala i osakaćena kakva jest, nije baš omiljena među pukom, a ni višom srednjom klasom koja im zamjera grijehe iz prošlosti, dok su još bili na vlasti. Razlog je predvidljiv, gotovo klasičan, blizak i nama - percepcija mase da je dio njih zaglibio u korupciju i bezobrazni lopovluk od kojeg su samo oni profitirali.
Stoga je odluka Saveza za Srbiju da u prosvjedima sudjeluje i na njih potiče, ali ih ne svojata ili se na njima ističe sasvim razumljiva.
Opozicija na distanci
- Opozicija se prema ovim prosvjedima drži kao prema kaminu - dovoljno blizu da osjeti toplinu, ali ne gura se naprijed gdje bi mogla izgorjeti - kaže nam odvjetnik Viktor Prlja (34), s kojim razgovaramo pola sata prije početka prosvjeda.
Iako je sudjelovao na prijašnjim prosvjedima, ovaj put zbog privatnih obveza na njih ne može ići.
- Bio sam na svakom prethodnom, mislim da jedan mogu preskočiti - kaže dok prilazimo platou Filozofskog, otprilike 20 minuta do šest. A tamo nema gotovo nikoga. Je li ljude otjerala zima ili je u pitanju neka blagdanska letargija s obzirom na to da su samo dva dana do pravoslavnog Božića?
- Skupit će se ljudi, ne brini se - umiruje nas Viktor. U redu, kažemo, ali koliko njih? Naime, među svime što prati ove prosvjede je i licitiranje brojkama. Dok Vučić, njegovi ministri i prorežimski mediji konstantno umanjuju broj prosvjednika ili ga naprosto ignoriraju, organizatori tvrde da ih je svake subote sve više. Prema nekim procjenama, 29. prosinca na ulice je izašlo čak 50.000 ljudi. Fotografije zakrčenih ulica, snimljene s vrha zgrada, daju težinu takvim tvrdnjama.
A masovnost prosvjeda, posebno uzlazni trend u odazivu građana, nije nevažna, smatra Viktor.
- Ako broj prosvjednika osjetno počne opadati, oni bi se mogli rasplinuti - govori nam dok se na platou okuplja sve više ljudi. Zapravo, s obzirom na to da ih je mnogo u ulicama koje vode do platoa, ne možemo ni blizu steći predodžbu koliko je prosvjednika došlo čuti Baneta Trifunovića. Ali, prije nego što počne govoriti slijedi minuta šutnje za preminule glumce Marka Nikolića, našeg Ivu Gregurevića (nismo sigurni bi li se Zagrepčani sjetili Nikolića u nekoj sličnoj situaciji) i proslavljenog nogometaša bivše Jugoslavije i Crvene zvezde Dragana Šekularca, čovjeka čiji je status ikone davno nadišao često isticanu podjelu na zvezdaše i partizanovce.
Nakon što je legendama odana počast, Trifunović počinje s govorom.
- Ustaje Srbija i gradovi po Srbiji, bit će nas sve više - kaže Bane, aludirajući na činjenicu da su se prvi put od početka prosvjeda nezadovoljni građani počeli okupljati i u Nišu, Novom Sadu te Kragujevcu. Njegove sljedeće riječi su britke, oštre, s jasnom metom i konkretnim zahtjevom.
Sunovrat medija
- Dragane Bujoševiću, nije srpski ćutati! Načinom na koji radiš bit ćeš upisan u mračni dio povijesti sunovrata medija i zloupotrebe profesije - proziva direktora Radiotelevizije Srbije (RTS) i uime prosvjednika traži da se povuče s funkcije. RTS, naime, ili ne izvještava o prosvjedima građana ili to radi vrlo oprezno, s jednim okom na vlasti koja ih kontrolira, kažu prosvjednici oko nas. Još su gori razni tabloidi preko kojih se vrijeđaju, blate i napadaju svi oni koji nisu po volji vladajućem SNS-u i Vučiću.
- U nekim aspektima, mediji su u gorem stanju nego za vrijeme Miloševića. Danas Vučić kontrolira gotovo sve - objašnjava nam sredovječni gospodin koji ne želi otkriti svoje ime. Sličnog je tona i pismo koje Trifunović čita, a u kojem od RTS-a traži da istinito informira građane, a ne da javni servis koristi u propagandne svrhe. Poslije Trifunovića govori njegov kolega, glumac Radoslav Milenković. Njegove riječi pogađaju i širi kontekst stanja u zemlji. Građani koji su izašli na prosvjede hrabri su ljudi čija je jedina želja da žive u normalnoj zemlji u kojoj zakoni vrijede za sve, kaže Milenković.
Ubrzo nakon toga kolona se pokreće. Na čelu kolone prosvjednici drže dva velika transparenta na kojima piše: “Stop krvavim košuljama” i “Jedan od pet miliona”. Ovaj drugi referenca je na Vučićevu izjavu nakon prvog prosvjeda, kada je rekao: “Može i pet miliona da vas se skupi, al ja ni jedan zahtjev neću nikada da vam ispunim”. Naravno, time je stvorio savršen slogan za kompletne prosvjede.
Ima tu još dovitljivih napisa poput “Ti brojiš, a mi odbrojavamo”, a na samom čelu kolone jasno je istaknuto i nekoliko srbijanskih zastava. Za to da gomila prolazi ulicama u najboljem redu, brinu se ljudi u fluorescentnim žuto-zelenim prslucima na kojima stoji #1od5miliona. Rade sjajan posao, nenametljivi su, a prisutni tamo gdje treba. Sve im olakšava i činjenica da nitko nije u toj koloni da bi izazivao nerede, nego izrazio svoje nezadovoljstvo. Štoviše, ljudi djeluju opušteno, kao da je riječ o normalnoj vikend-šetnji Knez Mihailovom. Nema tu nekog revolucionarnog zanosa i želje za prevratom.
- Zašto sam na ulici? Pa... zbog Vučića. On treba otići - rekla nam je pomalo nesigurno studentica medicine Ema. Kako nam se čini, ona je samo jedna od mnogih visokoobrazovanih stanovnika Beograda koji osjećaju da zemlja ne ide u dobrom smjeru. Njih iritira Vučićeva patetika, to što vlast podcjenjuje njihovu inteligenciju, no granica komfora prijeđena im je tek napadima na Stefanovića, ali i novinara Milana Jovanovića. No, nisu to očajni ljudi koji nemaju što izgubiti. Nisu to ljudi koji će po svaku cijenu rušiti Vučića. Mnogi među njima su svjesni da tek treba izgraditi čvrstu, legitimnu i realnu alternativu vlasti.
Bolji od Miloševića
- Nemojte zaboraviti, Vučić je dobio 55 posto glasova u Beogradu. Da tome i dodamo krađu nekih glasova, koja sigurno nije bila veća od pet posto ukupnog broja, to je i dalje velika većina - govori nam jedan od mlađih prosvjednika. Oni kojima je doista teško, koji nemaju baš ništa izgubiti, nisu izašli na ulice. Možda ih nema ili ih nema dovoljno, ali u svakom slučaju život u Srbiji danas je znatno bolji nego u “Miloševićevim 90-ima”, kada je cijela zemlja bila izolirana, isključena iz međunarodne zajednice.
- Srbima znači to što Vučića u EU primaju kao ravnopravnog. Kad kaže da se redovno čuje s Angelom Merkel, da ide k njoj u Berlin, ljudima koji se sjećaju vremena kada smo bili izolirani to mnogo znači - objasnio nam je prije šetnje odvjetnik Viktor.
Prema njegovu mišljenju, pun smisao ovi će prosvjedi imati samo bude li opozicija bojkotirala sljedeće izbore. A njih bi Vučić, prema nekim spekulacijama, mogao sazvati već u ožujku ove godine. Njegov legitimitet ponajviše počiva na velikim postocima kojima su on i SNS osvajali vlast, a blic-izborima svakih nekoliko godina otima priliku opoziciji da stane na noge.
No, dok Vučić i SNS čvrsto drže vlast i paze da ne prijeđu granicu koja bi mogla izazvati opći bunt građana (kao što je Milošević to činio otvorenim ubojstvima novinara i protivnika), nezadovoljstvo javnosti ipak jača. To nam jezgrovito objašnjava jedan od mladića koji pazi na red pokraj kamiona na čelu kolone.
“Živeti slobodno”
Dok Balašević iz zvučnika pjeva “Živeti slobodno, svetom se oriti okićen perom sokola za urok protiv okova”, ovaj momak u 20-im godinama priča nam zašto se toliko aktivno uključio u prosvjede.
- Zato što moram. Zato što ljudi žive sve lošije i nemaju perspektivu za bolji život. Zato što su stotine tisuća otišle iz države - nabraja.
Spomen na “egzodus” građana podsjetio nas je i na bolne brojke na domaćem terenu, ali ipak ga pitamo što očekuje da će postići. Hoće li srušiti Vučića? Promijeniti vlast? Dobiti neku bolju?
- Gledajte, mi znamo da promjene možda neće biti još dvije, tri godine. Ali počeli smo. I ne stajemo - odgovara nam mladić.
Uz obavezne prolaske uz zgrade RTS-a i Politike, prosvjednici su prohodali puni krug i došli opet na Trg Republike. Prvi redovi relativno sramežljivo skandiraju “Vučiću, lopove”, a ljudi u Reutersovim jaknama traže neku uzvisinu kako bi uhvatili što bolji kadar gomile. Snijeg gotovo pa prestaje padati, a dio ljudi polako ide prema svojim kućama. Vučića nisu i neće tako skoro srušiti. Ali, pokazuju da su tu, da na neke stvari neće pristati i da su spremni izaći na ulicu da traže državu i društvo kakvo žele. Uostalom, u početku ih se nije htjelo saslušati “sve da ih je i pet miliona”. Sada ih se zove na razgovore. Ni mediji ih više ne mogu ignorirati. Počelo je.