Demonstranti na Place de la République u Parizu skandirali su, začuđujuće, na talijanskom: “ Siamo tutti antifascisti, ” — “Svi smo mi antifašisti”. Promatrali su ih nagomilani redovi interventne policije, koja se, u francuskoj policijskoj tradiciji, nije trudila umiješati u gomilu i ublažiti nevolje, nego je čekala trenutak za suzavce i palice. Čekala je to i publika, piše Financial Times. "ACAB", skandirali su; engleska kratica za "Svi policajci su kopilad".
Zatim je netko zapalio kantu za smeće, policija je počela napredovati, a ljudi su počeli bacati boce. Francuska je bila u previranju čak i prije prošlotjedne jednostrane odluke Emmanuela Macrona da podigne najnižu opću dob za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine, nakon što isto nije uspio izglasati u parlamentu.
U Parizu, metro je postao tek teorijski koncept, a štakori prebiru po neviđenim hrpama nakupljenog smeća. Francuski bijes nadilazi mirovine i Macronovu neobuzdanost. Postoji generalizirani, dugoročni bijes protiv države i njenog utjelovljenja, predsjednika. Macronovo nepopularno probijanje više dobi za odlazak u mirovinu bez glasanja, jednostranom odredbom, povećava rizik da će Francuzi slijediti Amerikance, Britance i Talijane i glasovati populistički - to bi značilo Marine Le Pen na čelu Francuske.
Francuska više ne može ovako, tvrdi Financial Times. Vrijeme je da se okonča Peta Republika, s njezinim svemoćnim predsjedničkim položajem — nešto što je u razvijenom svijetu najbliže izabranom diktatoru — i da se inaugurira manje autokratska Šesta Republika.
Tehnokrati republike postupno su proširili svoju vlast na najizoliranija sela. Najveća zemlja zapadne Europe vodi se u svega nekoliko četvornih kilometara u Parizu. Različiti valovi decentralizacije nikad nisu daleko dobacili. Vodeće uvjerenje pariških tehnokrata je etatizam. Vrijeme je da se redefinira dogovor Pete republike iz 1958., proglašen usred kaosa alžirskog rata i straha od vojnog udara.
Tada su Francuzi predali veliki dio svojih sloboda i prihoda državi u zamjenu za sigurnost, besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb, mirovine, a često i subvencionirane godišnje odmore. Taj je sustav do 1990-ih više-manje funkcionirao. Francuska je doživjela svoje “ Trente Glorieuses ” — 30 slavnih godina gospodarskog rasta, od 1945. do 1975. Izgradila najbrže europske vlakove, TGV-ove; sukreirala najbrži putnički zrakoplov na svijetu, Concorde; izumila je proto-internet, Minitel, koji su Francuzi koristili za rezervaciju teniskih terena i telefonski seks; gurnuli su Njemačku u stvaranje eura; i postali neovisni akter u svjetskim poslovima. Svemoćno predsjedništvo ojačalo je međunarodni položaj Francuske.
Trenutak kada je Peta republika izgubila svoj sjaj vjerojatno je bio naftni šok 1973., od kada gospodarstvo uglavnom stagnira. Ili je možda bio 21. travnja 2002., kada je vođa krajnje desnice Jean-Marie Le Pen došao do drugog kruga predsjedničkih izbora.
Razočaranje predsjednikom pokazalo se u ocjenama odobravanja. Mitterrand (predsjednik od 1981. do 1995.) i Chirac (1995.-2007.) općenito su imali rejting između 40 i 60 posto, prema anketi Kantar Sofres. Ali zadnja tri predsjednika, Nicolas Sarkozy, François Hollande i Macron, obično su se kretali između 20 i 40 posto. Hollandeov rejting u jednoj je anketi dosegao 4 posto (nije greška). Iako bi Marine Le Pen mogla postati predsjednica, i ona je izgubila svoju magiju nakon godina skandala.
Ali i tehnokrati izgledaju okaljano, pogotovo otkako su se zgusnuli u samoodržavajuću kastu koja se nesrazmjerno sastoji od sinova visoke buržoazije. Ako već nisu dolazili iz Pariza, uglavnom su se tamo doselili kao tinejdžeri, poput Hollandea, sina bogatog doktora iz Normandije, ili Macrona, sina neurologa iz Pikardije. Prema ostatku Francuske se ponašaju gotovo kao prema koloniji, naseljenoj smrdljivim seljacima koji nisu uspjeli upiti parišku kulturu koju su učili u školi i koji glasaju krajnje desno ili krajnje lijevo.
Kad stvari krenu po zlu, Francuzi krive tehnokrate - a prije svega predsjednika, koji o svemu odlučuje bez konzultacija. Čini se da živote običnih ljudi, sve do dana kada se mogu umiroviti, određuje pariška tobožnja meritokracija iz koje su isključeni svi oni koji nisu imali privilegiju roditi se u glavnom gradu. Čak tri četvrtine Francuza se osjećaju kao pripadnici "narodnih klasa" i predmetom društvenog prezira, izvještava Luc Rouban, stručnjak za politiku na Sciences Po, elitnom pariškom sveučilištu.
Stoga je jasno: Kad je Macron postao predsjednik, narodni se bijes usmjerio na njega. Za američkog predsjednika Georgea HW Busha govorilo se da je svaku ženu podsjetio na njenog prvog muža. Macron svakog Francuza podsjeća na šefa: obrazovanog sveznalicu koji s prezirom gleda na svoje osoblje.
Macronovo kratkotrajno zaposlenje u Rothschildu neizbježno je stvorilo antisemitske teorije zavjere među ljudima koji brkaju današnju butik parišku investicijsku banku s europskim behemotom 19. stoljeća. Uobičajena je šala da je Macron "neoliberalan" ili još gore, "ultraliberalan": zauzet razgradnjom francuske mreže socijalne sigurnosti u korist mutnih sila globalnog kapitala.
Optužba je smiješna: Francuska je i dalje najmanje neoliberalno mjesto na svijetu. Državna potrošnja u 2021. iznosila je 59 posto BDP-a, što je najviše u OECD-u, klubu bogatih zemalja. Osobito nakon Žutih prsluka, Macron je pokušao obuzdati privilegije elite. Sarkozy i njegov bivši premijer François Fillon osuđeni su za korupciju, iako nijedan još nije otišao u zatvor i obojica se žale. Nova trezvenost je nametnuta parlamentu: prošla su vremena kad su zastupnici vodili lijepe pripravnice na ručkove u Château Lafiteu uz neregulirane troškove.
Macronovi su ministri uklonjeni iz kalkulacija i na sam spomen sukoba interesa - iako je broj tih slučajeva samo istaknuo korupciju unutar pariške vladajuće kaste. Ovi ustupci nisu umirili stanovništvo. Nije to učinilo ni topljenje dugogodišnje francuske pošasti - nezaposlenosti. Sada je na 7,2 posto, najniže od 2008. godine. Macron, razumije se, nije dobio nikakvu zahvalnost. Bijes i očaj zbog probijanja nove dobi za odlazak u mirovinu toliki je da bi se mogao mučiti s donošenjem bilo kakvih zakona u sljedećih 4 godine. Osim ako mu ovakve političke makinacije, reforme bez glasanja, ne postanu praksa.
Plodovi Pete Republike nisu tako loši. Ali sam sustav je zastario, kaže Catherine Fieschi, osnivačica think-tanka Counterpoint. Autokratska priroda države pomaže objasniti zašto su Francuzi toliko ljuti iako žive relativno dobro. Ako predsjednik odluči nešto učiniti, samo ga ulica može zaustaviti — zaustavljanjem države prosvjedima i štrajkovima. Ulica i predsjednik rijetko traže kompromis. Jedan dobiva, jedan gubi.
Povijesno gledano, sindikati kontroliraju ulicu. Ali kako i oni gube na važnosti - Macron ih je jedva konzultirao oko mirovina - ulica je postala sve nasilnija i neusmjerenija.
Na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima kandidat krajnje ljevice Jean-Luc Mélenchon vodio je kampanju na obećanju o “Šestoj Republici”. Želio je novi ustav koji bi suzio ovlasti "monarha predsjednika". Ali osoba koja je najbolje postavljena da uvede Šestu republiku je sam Macron. On je političar koji lovi krupnu divljač. Već je na razne načine pokušao šarmirati Donalda Trumpa i Vladimira Putina te prekrojiti francusko tržište rada, europsku obranu i EU.
Njegovi planovi obično propadaju, ali barem cilja visoko. Šesta republika je ideja na makronovskom planu. To bi mogla biti njegova ostavština. Snaga je Francuske što se može ažurirati revidiranjem svog ustava — kao što je to učinila 24 puta u Petoj Republici. Kako bi mogla izgledati Šesta Republika, ili barem reformirana Peta?
Gaspard Koenig, poznati francuski filozof, esejist i po političkoj vokaciji klasični liberal, preporučuje odbaciti de Gaulleove inovacije o predsjedniku koji se bira općim glasanjem na nacionalnim izborima. To bi smanjilo ulogu predsjednika, a povećalo status parlamenta. Koenig također podržava prijenos nekih ovlasti na 35.000 francuskih komuna - zapravo, lokalne vlasti. To bi podrazumijevalo totalnu decentralizaciju.
Koenig se prošle godine simbolično kandidirao za predsjednika na liberalnoj platformi smanjenih predsjedničkih ovlasti. Putujući po zemlji, bio je oduševljen: mnogi Francuzi žive na prekrasnim mjestima, u blizini planina ili plaža ili livada. Razmjerno su dobrostojeći, dobro jedu i imaju vremena za razvijanje strasti izvan posla. Sve bi još mnogo bolje funkcioniralo bez nekog tipa u Parizu koji je postavljen da upravlja njihovim životima.