To je ono što s nije trebalo dogoditi. Hvaljena izraelska vojska i nemilosrdno učinkovite sigurnosne službe ‘zatvorile‘ su Hamas u Pojasu Gaze. Svakih nekoliko godina dogodio se sukob koji je slijedio sličan obrazac - provokacija, Hamasovi raketni napadi, izraelski zračni napadi, egipatsko posredovanje pa opet tišina. U međuvremenu su se diplomatska postignuća Izraela nagomilala jer je proširio svoj krug mira na Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein, Maroko i Sudan. Do prije nekoliko dana u Washingtonu se raspravljalo o tome kada će Saudijska Arabija i Izrael normalizirati odnose. No, tada je Hamas napao Izrael, ubio mnoge civile i vojnike i još nije svladan, a salve od 3000 do 5000 raketa pale su na Aškelon, Ašdod i Tel Aviv.
Do sada je sve što je rečeno o Hamasovoj "Operaciji Al-Aqsa Flood", kako je ovaj posljednji napad nazvan - da je bez presedana, kvantni skok, izraelski 11. rujna - postalo klišej. Kako god ljudi to željeli opisati, trebalo bi biti jasno da je nemilosrdna smrtonosnost Hamasove invazije na Izrael - uz rizik još jednog klišeja - sve promijenila, ocjenjuje u komentaru Foreign Policy.
Poznati obrazac sukoba Izraela i Hamasa sada je dio prošlosti jer nema načina na koji izraelska vlada neće angažirati Izraelske obrambene snage (IDF) u udaru na Pojas Gaze na zemlji, u zraku i s mora kako bi uništili Hamas i u tom procesu ubili ili zarobili vođe kao što su Ismail Haniyeh i Mohammed Deif.
Kao rezultat toga, pitanja kojima se svijet stručnjaka za Bliski istok i dužnosnika bavio prije samo tjedan dana - prihvatljivost Izraela za američki program ukidanja viza i izgledi za saudijsko-izraelsku normalizaciju - odjednom se čine nevažnima. Polazna točka za novi Bliski istok bit će ponovna izraelska okupacija Pojasa Gaze, a ne izraelsko veleposlanstvo u Rijadu. Ovakvo žalosno stanje zapravo je iznenađenje samo zato jer su loše pretpostavke o regiji spriječile jasan pogled na kompleksni problem političke dinamike Bliskog istoka. To je osobito akutno kada je riječ o palestinskom pitanju i navodnom smanjenju tog problema, paralelno s ustrajanjem na regionalnoj integraciji, idejom da je problem izraelske okupacije i ustrajnim uvjerenjem - unatoč velikom broju dokaza - da američka diplomacija može promijeniti ponašanje Irana na bolje.
Pitanje palestinskih prava i ciljevi Hamasa
Kao prvo, iako neke bliskoistočne vlade žele uspostaviti veze s Izraelom, pitanje palestinskih prava nije izgubilo na važnosti za veliku većinu Arapa koji na normalizaciju gledaju nejasno. U vrtlogu nasilja posljednjih dana pogubljena je činjenica da Izrael okupira Zapadnu obalu 56 godina i, zajedno s Egiptom, održava ‘sanitarni kordon‘ oko Pojasa Gaze. Naglašene značajke života Palestinaca u ovim područjima su nasilje, oduzimanje imovine i dehumanizacija.
Pod ovim okolnostima, malo je Palestinaca koji otpor smatraju nelegitimnim. To je možda najbolje artikulirano u intervjuu s Mustafom Barghoutijem, vođom stranke Palestinska nacionalna inicijativa, koji nije na strani ni Hamasa ni njegovog političkog rivala Fataha. Bez eksplicitnog odobravanja ili osude Hamasovog divljanja po južnom Izraelu, usredotočio se na ono što on vidi kao krivnju Izraela. On je rekao CNN-ovom Fareedu Zakariji da je napad Hamasa reakcija na mnoštvo akcija, uključujući napade doseljenika na i iseljavanje Palestinaca sa Zapadne obale, napade izraelskih ekstremista na muslimanska i kršćanska sveta mjesta i normalizaciju odnosa Izraela s arapskim zemljama, koju je Barghouti okarakterizirao kao pokušaj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da "likvidira" pitanje palestinskih prava i palestinsku stvar.
Vjerojatno je to mnogim gledateljima bilo teško čuti u trenutku kada je sav užas ubojstva stotina izraelskih civila izlazio na vidjelo, ali Barghouti je točno okarakterizirao situaciju za mnoge Palestince. Sada, kada je izbio rat, pokazala se činjenica da palestinsko pitanje nije samo jedno od ‘škakljivih‘ pitanja uoči saudijsko-izraelske ceremonije potpisivanja sporazuma na južnom travnjaku Bijele kuće. Sigurnost, prava i pravda za ljude na Zapadnoj obali i u Gazi ostaju ključni dijelovi normalizacije koju žele mnogi Izraelci.
Američki predsjednik Joe Biden i njegovi savjetnici su to razumjeli i natjerali su Izraelce da ovo pitanje shvate ozbiljno. Ipak, u Washingtonu je do subote ujutro postojao opći osjećaj da glavne prepreke saudijsko-izraelskoj normalizaciji odnosa nisu izraelska okupacija i nepoštivanje prava Palestinaca, već prije radikalna krajnje desna izraelska vlada i toksični saudijski vođa koji je nedostojan koristi koje je Bijela kuća bila spremna ponuditi za nagodbu s Izraelom. To mogu biti opravdani razlozi da se bude skeptičan prema dogovoru, ali jasno je da, posebno sada, arapske zemlje neće moći napredovati s normalizacijom odnosa s Izraelom sve dok se ne rješavaju palestinski prigovori.
Kao drugo, svatko tko je upućen u ovaj problem uočiti će plakate na propalestinskim skupovima koji poručuju "Okončajte okupaciju!". Temeljna pretpostavka je da će izraelsko povlačenje sa Zapadne obale i okončanje blokade Gaze uvelike doprinijeti okončanju sukoba između Izraelaca i Palestinaca.
To se čini malo vjerojatnim, ali i nevažnim jer kada Deif, čelnik Hamasovog vojnog krila, potvrdi da operacija ‘Al-Aqsa Flood‘ ima za cilj okončati najdužu svjetsku okupaciju, on ne misli na 56-godišnju okupaciju koja je započela pobjedom Izraela u arapsko-izraelskom ratu 1967. godine. On misli na okupaciju onoga što on vidi kao zemlju Palestine, što uključuje i Izrael. To je nešto za što bi pristaše Palestine radije da ostane neizrečeno - ili će, kada bude postavljeno kao takvo, isticati da je Povelja Hamasa revidirana 2017. kako bi se ublažilo stajalište ove skupine o Izraelu. Međutim, to teško da je slučaj. U Članku 18 se, primjerice, navodi sljedeće:
"Sljedeće se smatra ništavnim i nevažećim: Balfourova deklaracija, Dokument o britanskom mandatu, Rezolucija UN-a o podjeli Palestine i sve rezolucije i mjere koje iz njih proizlaze ili su im slične. Uspostavljanje "Izraela" je potpuno nezakonito i protivno je neotuđivim pravima palestinskog naroda i protivno je njihovoj volji i volji Ummeta (globalne muslimanske zajednice); također krši ljudska prava zajamčena međunarodnim konvencijama, među kojima je prvo pravo na samoodređenje“.
Također se navodi: "Opiranje okupaciji svim sredstvima i metodama je legitimno pravo zajamčeno božanskim zakonima i međunarodnim normama i zakonima. U središtu toga leži oružani otpor, koji se smatra strateškim izborom za zaštitu načela i prava palestinskog naroda“.
Ovo bi, smatra autor Steven A. Cook, trebalo jasno osvijetliti Hamasove ciljeve. Zauzimanje gradova u Izraelu, umjesto fokusiranosti na naselja na Zapadnoj obali, opovrgava tvrdnju apologeta da Hamas cilja samo na oslobađanje Pojasa Gaze i Zapadne obale. Okupacija kako je shvaća međunarodna zajednica jest problem, ali nije problem. Za Hamas je problem što Izrael postoji. I premda se velika većina ljudi u arapskom svijetu ne slaže s Hamasovim metodama, ako su neka istraživanja o normalizaciji ikakvi pokazatelji, njihovo stajalište o Izraelu kao nelegitimnoj tvorevini ne razlikuje se od gledišta Hamasa. Operacija ‘Al-Aqsa Flood‘ tako je ogolila problem u biti svih razgovora o novom integriranom Bliskom istoku - bez pravde za Palestince, potpora normalizaciji je u najboljem slučaju slaba.
Kao treće, ideja da Sjedinjene Države mogu izazvati promjene u ponašanju Irana kroz diplomaciju su pogrešno usmjerene. Ostaje za vidjeti u kojoj je mjeri Iran imao udjela u Hamasovoj infiltraciji Izraela, ali postoje znakovi da su snage Quds Korpusa, čuvara islamske revolucije, igrale ulogu.
‘Pobjeda Irana‘
Zapovjednik te organizacije, general Esmail Qaani, sastao se s Hamasom, Palestinskim islamskim džihadom i Hezbollahom u proljeće kako bi potaknuo koordinaciju među skupinama i napade na Izrael. Čelnici Hamasa također su javno rekli da je Iran osigurao oružje, novac i opremu za ovu operaciju. Sofisticiranost Hamasove akcije i zapanjujuća promjena u taktici također sugeriraju mogućnost da je skupina primila vanjsku pomoć. I Iranci su upozorili međunarodne čimbenike na normalizaciju odnosa s Izraelom, što je jasno poklapanje interesa s Hamasom.
Ako su Iranci imali udjela u operaciji‘Al-Aqsa Flood‘, to bi trebalo dokinuti pretpostavku i demokratskih i republikanskih američkih administracija da kada je Iran u pitanju "dobra volja rađa dobru volju". O tome postoji vrlo malo dokaza. Umjesto toga, Iranci su SAD s njihovom dobrom voljom strpali u džep, smatrajući to slabošću i slijede svoj cilj potkopavanja regionalnog poretka, uključujući i suočavanje s Izraelom.
Sada, kao odgovor, Izraelci provode opsadu Pojasa Gaze kako bi uništili Hamas. Bit će to duga, teška borba, kao što i sami Izraelci priznaju. S obzirom na razmjere Hamasovih napada, Izrael će vjerojatno imati neuobičajenu količinu prostora od Sjedinjenih Država, Europe, pa čak i od nekih svojih arapskih partnera da postigne ovaj cilj, unatoč vjerojatnim golemim civilnim žrtvama.
Izraelci desetljećima pokušavaju rasteretiti pitanje Pojasa Gaze. Čak su ga bili spremni predati Yasseru Arafatu. No, s obzirom na to da nema dobrih opcija, Izraelci bi se sada mogli naći na istom teritoriju s kojeg su se povukli prije gotovo 20 godina. Čak i ako to ne namjeravaju učiniti, Gaza je zamka. To će sigurno unazaditi normalizaciju odnosa u regiji i još mnogo toga, što je, zaključuje autor, pobjeda Irana.