"Masbia Soup Kitchen" u Flatbushu je mješavina pučke kuhinje i banke hrane. Nekoliko puta dnevno se korisnicima usluga nude topla jela, a prije svega namirnice za ponijeti kući. Alexander Rapaport je Masbiu, što na hebrejskom znači „nahraniti", otvorio 2009. Posljedice tadašnje financijske krize teško su pogodile i ovaj kvart u Brooklynu.
„U međuvremenu je bilo nekoliko katastrofa, uragan Sandy, tada je ovdje bila velika navala. Ali ovako kao sad, to se još nikada nije dogodilo. Potražnja je porasla za 500 posto", kaže Rapaport. I to stanje traje već nekoliko mjeseci, dodaje on:
„Na početku pandemije je kolona bila duga i po nekoliko stotina metara!" Tako je to bilo sve dok se trgovci iz susjedstva nisu počeli žaliti. Sad se radi po novom sustavu: „Ljudi pošalju SMS-poruku u kojoj stoji riječ 'jelo' i onda dobiju termin. Tako da sad imamo digitalni red čekanja, svakih deset minuta navrati nekoliko ljudi."
'Ponekad dobijemo i topli obrok'
Masooma Tahir je među njima, piše Deutsche Welle. Majka dvoje djece u New York je stigla iz Pakistana, neposredno uoči izbijanja pandemije: „Ono što dobijem dovoljno je uglavnom za 5-6 dana. Na početku smo mogli dobiti termin samo svaka tri tjedna, a sad svaki tjedan. To puno pomaže."
Njezin suprug se u međuvremenu zaposlio na jednoj benzinskoj crpki. Ali plaća nije dovoljna za pokrivanje troškova stana i hrane. I zato Masooma svaki tjedan ode u Masbiu po temeljne prehrambene namirnice, na primjer jaka i rižu. Baš kao i Moshe Law, on sa svojom obitelji živi u susjedstvu: „Ovdje vas nitko ne diskriminira. Ponekad dobijemo i topli obrok, jako to cijenimo."
Među njima nema razlike - jer su svi gladni. I tako i danas u redu za hranu stoje ortodoksni Židov Moshe, zajedno s muslimankom Masoomom iz Pakistana i kršćanskom Irmom iz Latinske Amerike: „Ostala sam bez radnog mjesta. Ured u kojem sam čistila je zatvoren zbog korone. I sad mi kažu da moram čekati. I da mogu opet doći kad vremena postanu bolja. Možda."
Posljednji izlaz...
Baš kao i Irma bez posla je tijekom pandemije ostalo oko milijun stanovnika New Yorka. A bez posla nema prihoda i ugrožena im je egzistencija. Pomoć za nezaposlene nije dovoljna čak ni za plaćanje troškova dramatično visokih stanarina. Posljednji izlaz iz te situacije za mnoge je odlazak u humanitarne organizacije koje se, kao Masbia Soup Kitchen, brinu oko njih. U toj pučkoj kuhinji radi i Julie Larosa, ona ovdje pomaže kao volonterka sedam dana u tjednu:
"Svi ovamo dolaze. Majka s desetero djece. Stariji ljudi koji žive sami. Neki su ljudi tako ponosni da navrate tek kad padne mrak. Kako ih nitko ne bi vidio. Mi pomažemo svima. Barem to pokušavamo.”
Proljetos, na vrhuncu prvog vala korone u New Yorku, navala je bila tako velika da su u nekim pučkim kuhinjama i bankama hrane ostali bez jela. U međuvremenu su gradske vlasti u te programe uložile stotine milijuna dolara - iako se većina pučkih kuhinja financira pretežito uz pomoć donacija.
Pomoć gradskih vlasti
„New York City je tu napravio impresivan posao. Grad je vrlo brzo pokrenuo razne programe. Na jednoj strani se novac izdvojio za pučke kuhinje. A na drugoj se pobrinulo da škole, iako su bile zatvorene, dijele objede djeci i njihovim obiteljima. I treće: organizirane su službe za dostavu hrane starijima i osobama s invaliditetom, ljudima koji su se zbog korone bojali izaći vani”, priča Nick Freudenberg. On je profesor na Sveučilištu u New Yorku i direktor Urban Food Policy instituta. Već godinama se u svom radu bavi problemom gladi u jednom od najbogatijih gradova svijeta:
"Važno je pojasniti da ovo nije nikakav novi problem. Već i prije pandemije smo imali oko milijun do 1,2 milijuna ljudi u New Yorku koji su bili food insecure - a to znači da nisu imali osiguranu opskrbu prehrambenim namirnicama.
Freudenberg polazi od toga da je brojka u međuvremenu narasla na dva milijuna - to su ljudi koji jednostavno nemaju dovoljno novca da se na trajno prehranjuju na zdrav način. To je skoro svaki četvrti žitelj ove metropole", kaže sugovornik za DW:
„Uzrok te nesigurne opsrkbe u New Yorku i u cijelom SAD-u leži u činjenici da ljudi nemaju dovoljno novca da si kupe hranu, da plate stan, da financiraju zdravstveno osiguranje. Nemaju posao s kojim bi sve to mogli financirati.”
Stari problem
1,5 milijuna Njujorčana zato ovisi o pučkim kuhinjama, bankama hrane i o drugim programima. To su sve dragocjeni i itekako potrebni programi, ali ne i održivi na duži rok, upozorava Freudenberg:
„Dugoročno rješenje bi bilo da ljudi zarađuju dovoljno novca da si sami kupuju hranu u dućanu. Ovaj program koji je pokrenuo grad je bio odgovor na krizu, program iz nužde. Ali to neće riješiti probleme koje mi ovdje u New Yorku imamo već odavno. Nesigurnosti u opskrbi hranom je bilo i prije pandemije, bojimo se da će tako biti i nakon nje.”