Trebalo je otprilike četiri godine da se pokret #MeToo, nadahnut ispovijestima o seksualnom zlostavljanju holivudskih toaletoida, preseli i u našu varoš. Posljednjih dana novinske stupce pune serijska priznanja djevojaka i žena koje su odlučile izaći iz anonimnosti i progovoriti protiv nasilnika koji su ih seksualno zlostavljali ili silovali. Obrazac društvenog pokreta je otprilike isti, silovatelje i napasnike se denuncira putem društvenih mreža, pritom kronično nedostaje da se imenom i prezimenom precizno identificira nasilne, a srodna je i činjenica da je prvi glas o sveopćem institucionalnom maltretiranju stigao iz glumačkih krugova. Podsjetimo, lavinu koju je ovdje zakotrljala glumica Milena Radulović, u SAD-u je te 2017. godine pokrenula Alyssa Milano. S obzirom na to da je pogled sada i odavde prema SAD-u 2017., suprotno svim zakonima fizike, pogled u blisku budućnost, jasno se može zaključiti kako bi se ova priča mogla rasplesti i kakvo bi, prema tome, bilo njeno društveno i političko naslijeđe.
Najcrnji scenarij je sljedeći: iskustva ovih mladih djevojaka i žena eksploatirat će nekoliko priučenih fanatika koji će se svojski potruditi da njihove ožiljke interpretiraju, ne kao posljedicu individualnog lešinarenja poremećenih psihopata, nego kao ratnu medalju sveprisutnog, zločestog patrijarhata. Posljedica ovakvog shvaćanja ovih nesretnih događaja moglo bi biti samo daljnje opadanje važnosti feminističke misli u društvu.
O svemu tome smo razgovarali i s Ellom Whelan, sjajnom, mladom novinarkom iz Londona, komentatoricom magazina The Spectator, The Daily Mail, The Sun, bivšom urednicom Spiked-a i autoricom knjige "What Women Want: Fun, Freedom and End of Feminism". Whelan je jedna od najistaknutijih predvodnica nove generacije javnih intelektualaca u Britaniji i regularna polemičarka na Sky Newsu, Channel 4 Newsu i ITV-u. Čitav je razgovor vođen telefonski.
Pišete da je danas norma biti feministkinja jer je feminizam mnogo mekši, umjereniji i konzervativniji nego prije 30-40 godina. Što ste mislili pod tim?
- Pa svakako da je norma - ljudi se šokiraju ako danas nekome povjeriš da nisi feminist, naročito u novinarskim, televizijskim i javnim krugovima. No, statistike provedene među, uvjetno rečeno, 'običnim ljudima', pokazuju da se žene uopće ne žele poistovjetiti s #MeToo feminizmom koji dominira u praksi. Feminizam je danas, nažalost, samo bedž. Feministice 60-ih, 70-ih pa i ranih 80-ih bile su opsjednute slobodom, emancipacijom u punom smislu riječi, slobodom da se riskira, da se pogriješi, da se učini nažao, da se sloboda osvoji radikalno. Ovo što sada vidimo: lamentacije o krhkosti žene, o njenoj zaštiti, lamentacije o kvotama u tvrtkama, to je običan, bezveznjački način da se pokaže da pripadaš tom krugu i apsolutno ništa drugo. #MeToo kultura je klika, klub za djevojke iz srednje klase. Naročito, uzmeš li u obzir da klub funkcionira kao i svaka hermetična organizacija - ne tolerira nikakvu kritiku, pluralizam mišljenja, itd. Tragično je to što je svaki veliki građanski pokret u povijesti, od pokreta za žensko oslobođenje, pokreta za građanska prava, itd., funkcionirao na principu da je prisvajao različite paradigme unutar vlastitih redova i tako pomicao granice. Svaki od tih velikih pokreta bio je nova pobjeda jer je osvajao nova polja slobode. Umjesto toga, ovo što radi #MeToo je regresija - koje riječi možeš, koje ne možeš koristiti u javnom prostoru, kako smiješ pogledati, kako ne smiješ pogledati, broj tabua je svakim danom sve veći.
Smatrate li da je #MeToo napravio mnogo više štete nego koristi...
- Definitivno. Ideja suvremenog feminizma jest da su žene slabe. I da im je potreban autoritet države da im posudi glas. Ako preklinješ državu da ti pruži zaštitu onda se, u principu, možeš pozdraviti sa svakom šansom za osvajanjem onog kolača slobode koji ti zaista pripada. Predstavljanjem sebe kao žrtve, žene kao žrtve, prije nego je bitka uopće i počela je naprosto tragično. Narativ žrtve koji je prisutan u suvremenom feminizmu jest glavna barijera ženske emancipacije danas - i to je činjenica.
Hoćete reći da autoritet države i institucije države više ne čine glavnog neprijatelja. Umjesto toga, zakon i policija su partneri u 'emancipaciji'..?
- Pa očigledno je da će postojati neke instance i slučajevi u kojima će biti zahtijevana ozbiljna intervencija institucija, no problem je i u tome što smo, zbog širenja definicije seksualnog zlostavljanja, praktički poslali pozivnicu institucijama da se miješaju u neke sfere našeg privatnog života koje ih se, naprosto, ne tiču. Primjerice, u Britaniji trenutačno imamo javnu raspravu oko zakona koji se tiče obiteljskog nasilja. Tko misli da je obiteljsko nasilje prihvatljivo ili poželjno? Apsolutno nitko. No, ovaj zakon, o kojem sada raspravljamo, širi definiciju obiteljskog nasilja u sulude sfere i otvara nezabilježenu mogućnost policiji i institucijama da se upliću u privatne živote građana. Svatko tko je ikad bio u ikakvoj ljubavnoj vezi zna da obiteljsko nasilje nije poželjno ni normalno, no ponekad stvari mogu postati oštre - ponekad neslaganje s partnerom može biti grubo, sirovo, prljavo. Ideja da u takav svakodnevni životni kontekst guraš državu i policiju je naprosto zastrašujuća.
Postoji i inicijativa da se kriminalizira mizoginija, tj. da se karakterizira kao 'zločin iz mržnje'.
- Da, što to uopće znači? Što određuje mizoginiju? Ako mi netko na ulici dobaci da sam debela krava - znači li to da ga mogu dati uhititi?!
Napisali ste da je to, ustvari, inicijativa koja od policije traži da 'dadilja' ženu dok hoda ulicom.
- Točno. Mislim, prije se vjerovalo da žene trebaju imati borbeni narativ, 'fighting talk', rekli bi, da bi trebale imati sposobnost zahtijevati slobodu, zauzeti stav, pružiti asertivnost u javnom prostoru, jednako kao što to čine i muškarci! No danas, nažalost, prevladava diskurs da nismo sposobne stajati rame uz rame s muškarcima, da nismo snažne kao muškarci i da shodno tome, trebamo policiju (dakle, većinom muškarce!) da nas zaštite. To je naprosto žalosno. Da ponovno prisvajamo taj viktorijanski pogled na ženu, da osporavamo sve dobivene bitke i opet oblačimo tu ustajalu uniformu krhkih, jadnih, nemoćnih žena.
Tu se vraćamo i na suštinske razlike između sigurnosti i slobode...
- Apsolutno - sloboda je teška, riskantna i čovjek u njoj može propasti. O tome je slavno pisala Camille Paglia, kaže 'sloboda je, između ostalog, pravo da se izložim riziku da budem silovana'. Ako živiš pod policijskim satom, imaš svog vozača i izlaziš samo za danjeg svjetla, da, vjerojatno ćeš biti siguran. No, pitanje je - je li to sloboda? Slobodu, među ostalim, prati i rizik susretanja s različitim svjetonazorima. Da, tamo negdje postoje muškarci koji smatraju da žene ne bi trebale biti ravnopravne i da, tamo negdje postoje ljudi koje će ti reći da si kuja, koji će se prema tebi ophoditi ružno i tretirati te kako ne zaslužuješ - te se stvari neće prebrisati magičnim markerom ako živiš u svojem ružičastom balončiću. Tako da, individualno, ja ovdje ne zagovaram da svaka žena mora u svojoj torbici nositi ciglu - nego politički urgiram da žene trebaju zahtijevati slobodu, bez 'ali' i 'ako', umjesto što ćemo za nju kolektivno prositi institucije.
Naravno, poanta je odmicanje od bilo kakvog vrsta kolektiva. Svatko normalan bi htio da ga se pred ljudima i zakonom važe individualno.
- Definitivno. Poanta je i u tome da svi ti moderni društveni pokreti za sebe tvrde da su iznad bilo kakvog stereotipiziranja, a istovremeno 'beatboxaju' u istom ritmu. Užasno je smiješno da današnji feminizam frekventno govori o tome kako su žene okovane i vezane svojim tijelom, kako patrijarhat nalaže da depiliramo noge, da se šminkamo, da zadovoljimo stanovita tjelesna očekivanja - a onda je, s druge strane, njihova 'emancipirajuća' literatura puna menstruacije, kilaže i drugih gluposti. Umjesto da se upitaju: što znači biti žena politički, što znači biti žena društveno, itd.
MeToo pokret je poprimio ozbiljne karakteristike moralne panike. Konkretno i kroz snishodljivo poticanje da se 'vjeruje SVIM ženama'. Značajna se težina u nekim ozbiljnim slučajevima stavlja na leđa poprilično slabih dokaza. Kako to komentirate?
- Da, svatko tko je ikad bio involviran u bilo kakav slučaj seksualnog zlostavljanja zna da se takvi incidenti često svode na 'rekla-kazala'. Samo dvoje ljudi, najčešće, zna što se dogodilo i teško je ustvrditi što je istina, a što laž. U svim drugim sferama zakona naša je percepcija prema načelu 'nevin dok se ne dokaže krivnja' manje-više netaknuta. U slučajevima seksualnog zlostavljanja to nije slučaj - politika traži da se štap bezrezervno okrene u drugom smjeru, pa isključivo u ovoj sferi istražnog procesa imamo termine poput - 'vjeruj žrtvi'. Možemo shvatiti razloge tome, ženama se prije naprosto nije vjerovalo kad su ovakvi tipovi zločina u pitanju. No, problem je što ovo sigurno nije način da se žene tretira pošteno. Jer pretpostavka je da su žene - poput djece. Da nisu sposobne lagati, da su nevine, neiskvarene, a to je, kao što si spomenuo, nevjerojatno snishodljivo i patronizirajuće. Mislim da se ne shvaća konfekcija takvog ponašanja. Ljudi misle da su nježni i topli prema žrtvama, no ustvari pred zakonom diferenciraju žene i muškarce, žene svode na nekakve zubić-vile koje nisu sposobne manipulirati i govoriti neistinu.
Mislite li da većina žena, konačno, ignorira taj glupi narativ? Primjerice, nedavno je bila aktualna uputa: 'Ajmo ne točiti alkohol na božićnim zabavama da ne riskiramo silovanje...?'.
- Definitivno. Ljudi se i dalje jebu, upuštaju u riskantne ljubavne situacije i srećom da je tako. Srećom, samo nekolicina poremećenih ljudi stvara moralnu paniku oko seksa i ljubavnih odnosa, no nažalost, sve ih je teže ignorirati jer su ljudi koji diktiraju narativ najčešće oni koji imaju moć da to učine. Jesu li to celebrityji, političari koji implementiraju nove zakone ili novinari koji guraju takav narativ, sasvim je svejedno. Nužno je da se u takvu priču intervenira. Me Too pokret nije napravio ama baš ništa pozitivno po žene, dapače, unazadio je i regresirao na način da se ženu opet promatra kao krhko, viktorijansko biće od papira koje pošto-poto treba zaštitu. Žene trebaju zagovarati slobodu od države, zagovarati slobodu od intervencije grabežljivih konzervativnih moćnika koji hoće kontrolirati njezin privatni život.
Jeste li vidjeli da francuske feministice žele ukinuti prostituciju?
- Naravno, upravo o takvim stvarima i pričam. Naravno, ne mislim da je prostitucija briljantno zanimanje i ne, ne sviđa mi se čitava ideja seksualne radnice...
No, država se nema što uplitati u privatne odluke oko toga što već netko želi učiniti sa svojim tijelom...
- Apsolutno. Ako si država dopusti da se umiješa u to što će netko raditi sa svojim tijelom ili ne - zašto se onda ne bi umiješala i u pitanja abortusa? To je nedopustivo. Mora se zauzeti principijelan stav - žena bi sa svojim tijelom trebala raditi što god hoće!
Za kraj ovog razgovora, Ella, želite li sve ovo uobličiti u jednu finalnu misao?
- Suvremeni feminizam nije napravio ništa za žensku emancipaciju, umjesto toga riječ je običnom sitničavom, konzervativnom buržujskom hiru kojeg, ovakvog, treba spakirati u prošlost. Ohrabrila bi sve žene da se odupru zabranama feminizma, da zauzmu stav da je sloboda, a ne zaštita ono što želimo i da zahtijevamo da nam se svi - od zakonodavaca političara, aktivista i celebrityja svih fela skinu s grbače i ostave nas na miru.