Pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, prof. dr. Ivan Šimonović, održao je u ponedjeljak u Zagrebu predavanje na temu “Globalne migracije: trendovi i okidači”, koja je vrlo aktualna za Europu i Hrvatsku. Odazvao se na razgovor za Jutarnji list kako bi našim čitateljicama i čitateljima opisao trendove u međunarodnim odnosima.
Bili ste pomoćnik glavnog tajnika UN-a za ljudska prava od 2010. do 2016. Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava? Koji su najveći problemi? Ima li poboljšanja?
- Stanje ljudskih prava vrlo je zabrinjavajuće. Uz to, na nizu područja trendovi su negativni: situacija se pogoršava. Ali, počnimo s nekim uspjesima. Borba protiv najtežih oblika siromaštva dobro napreduje, pogotovo u Aziji. Ipak, ukupno gledajući, jaz između bogatih i siromašnih, kako između tako i unutar pojedinih zemalja, povećava se, što pridonosi društvenoj nestabilnosti. Malarija i AIDS se također uspješno suzbijaju. Trenutačno mi se najvećim problemom čini globalni zaokret od politike zasnovane na vrijednostima i vladavini prava, a što uključuje i ljudska prava, prema politici ni sa čim ograničenih nacionalnih interesa. To se odražava i na slabljenje solidarnosti i multilateralizma, a bez njih se ne može uspješno rješavati cijeli niz aktualnih prijetnji: od suzbijanja nasilnog ekstremizma do globalnog zatopljenja. Uz to, u nizu država jačaju autoritarne tendencije, mediji su manje slobodni, ograničavaju se politička prava i jačaju pritisci na civilno d ruštvo.
Što je uzrok? Prvenstveno nervozni odgovori na globalizaciju koja uz svoje pozitivne tekovine nosi i ugroze, posebno za neke dijelove stanovništva. Političkom demagogijom nastoji se opravdati uvođenje ‘čvrste ruke’.
Sada ste na poziciji pomoćnika glavnog tajnika i posebnog savjetnika za odgovornost za zaštitu. Molim vas da našim čitateljima objasnite koja su vaša zaduženja.
- Odgovornost za zaštitu od genocida, ratnih zločina, zločina protiv humanosti i etničkog čišćenja politička je obveza koju su šefovi država i vlada preuzeli prihvaćanjem završnog dokumenta Svjetske konferencije 2005. Moja je zadaća da se pojmovno preciznije definira na što se sve takva obveza odnosi, kako organizacijski pomoći da se ona ostvari u praksi te kako postići globalnu političku suglasnost oko toga. Djeluje vam kao nemoguća misija? Pa, laka sigurno nije. Zajedno s mojih dvoje prethodnika najdalje smo došli u pojmovnom određenju. Obveza je svih država da na svojem području spriječe spomenute zločine. Ako ih pojedina država ne može sama spriječiti, druge su države obvezne pomoći joj, kako znanjem tako i sredstvima. Ali ako država očito ne uspijeva spriječiti ih ili čak u njima i sama sudjeluje, ostale su države dužne spriječiti spomenute zločine, pa i silom ako je to potrebno, djelujući kroz Vijeće sigurnosti UN-a. Prošli sam tjedan glavnom tajniku UN-a predao na odobrenje skicu njegova godišnjeg izvješća o odgovornosti za zaštitu, o kojem će Opća skupština raspravljati 6. rujna. Zalažem se za pomak od pojmovne diskusije prema primjeni u praksi. Na riječima se svi zalažu za sprečavanje masovnih zločina, ali u stvarnom životu oni su u porastu. Prema mojem je sudu ključno uspostaviti mehanizme političke odgovornosti da se u praksi izvršavaju preuzete obveze. Izvješće daje konkretne preporuke državama i međunarodnim organizacijama kako to ostvariti. Na raspravi u Europskom parlamentu prošli tjedan najavio sam da sam spreman nastaviti s mandatom samo ako će ključne preporuke biti prihvaćene.
U Zagrebu ste održali govor o globalnim migracijama. U Europi se iz radikalno desnih krugova govori o ‘seobi naroda’ i rušenju identiteta Europe. Kako na to gledate?
- Migracija je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Da bi se ostvarili njihovi pozitivni učinci na produktivnost, širenje znanja i kulturnu razmjenu, a izbjegli negativni koji su destabilizirajući za države primateljice, migracijama treba bolje upravljati. Mladi nisu nikad u povijesti bili bolje obrazovani, niti bolje informirani. Ako ne mogu očekivati bolji život kod kuće, tražit će ga negdje drugdje. Opseg migracija treba smanjiti sprečavanjem sukoba i masovnih zločina jer oni pokreću valove izbjeglica, koje je onda teško kontrolirati. Treba otvoriti više kanala za regularne migracije koje su nedvojbeno korisne Europi koja ima manjak stanovništva, a neregularne migrante tretirati s poštovanjem, čak i kad ih se vraća u zemlju iz koje su došli.
A sigurno će ih biti manje ako se više ulaže u izjednačavanje gospodarskog razvoja i bolju perspektivu za mlade u zemljama u razvoju. Identitet Europe urušavat će se ako Europa bude slaba. A da bi bila jaka, treba racionalno pristupiti migracijama i upravljanju njima. Regularne migrante treba u potpunosti uključiti u gospodarski i društveni život države primateljice. Ako ih se diskriminira i tretira kao građane drugog reda, lako mogu postati plijen nasilnih ekstremista. A to onda opet jača ksenofobiju i začarani krug se zatvara.
Što treba učiniti da se zaustave ilegalne migracije? Čini li EU dovoljno? Kako surađuje s UN-om?
- Treba se, naravno, boriti protiv krijumčarenja ljudi i strašnih zlostavljanja koja to prate, ali represivne mjere samo su mali dio onoga što treba poduzeti. Humanitarnom pomoći, ali i pomoći u omogućavanju obrazovanja, zdravstvene zaštite i zapošljavanja izbjeglicama treba omogućiti da ostanu u susjednim zemljama. Kad je riječ o migrantima, razvojnom pomoći treba osigurati bolju gospodarsku perspektivu zemalja u razvoju, posebno mladima. Ali, pomoć treba biti jasno uvjetovana snaženjem ljudskih prava, vladavine prava i borbom protiv korupcije kako bi uložena sredstva doista pridonijela održivom razvoju. Veliki test bit će globalni dogovori o izbjeglicama i migrantima, koji trebaju biti usuglašeni 2018. EU će u pregovorima o tim dogovorima u sklopu UN-a imati važnu ulogu. Ako odgovarajući dogovori ne budu postignuti, svi ćemo se naći u velikim problemima. U tu svrhu, kako bi u globalnom pregovaranju imala potrebnu težinu, EU će trebati smoći snage da se unutar nje prevladaju trenutačno ozbiljne razlike.
Kako se trenutačni odnosi snaga na međunarodnoj razini prelamaju kroz UN?
- Na žalost, u nizu situacija: Siriji, Južnom Sudanu, Burundiju, različiti interesi u Vijeću sigurnosti, posebice interesi stalnih članica s pravom veta, blokirali su mogućnost da se pravovremeno poduzme učinkovite mjere za sprečavanje eskalacije krize. Ali jača i otpor protiv toga. Uvjerljiva većina država članica UN-a podržava inicijativu da se ne može vetom blokirati akciju Vijeća sigurnosti usmjerenu na sprečavanje masovnih zločina.
Naravno da i ja s aspekta svog mandata to podržavam. Osim toga, zalažem se za održavanje redovitih godišnjih otvorenih rasprava o odgovornosti članica Vijeća sigurnosti za sprečavanje masovnih zločina. To je prilika da ostale države, u čije ime VS djeluje, pokažu koliko su zadovoljne njegovim činjenjem. Javnost sjednica i njihovo medijsko praćenje stvaraju pritisak na Vijeće sigurnosti da djeluje u općem interesu.
U kakvom su stanju UN-ove mirovne misije? Bilo je slučajeva da plave kacige zlostavljaju stanovništvo, ali i da budu žrtve, kao u Južnom Sudanu.
- Osobno sam se zalagao za najviše standarde u mirovnim misijama. Za mene je neprihvatljivo da oni koji imaju dužnost čuvati, sami zlostavljaju civile. Također smatram da zaštita civila podrazumijeva i da se mirovne snage podvrgnu, ako je to nužno da bi se zaštitilo civile, i određenim rizicima.
Kad je riječ o sprečavanju da mirovne postrojbe zlostavljaju civile koje trebaju štititi, tijekom moga bivšeg mandata prvi je put uvedena provjera kandidata za mirovne postrojbe. Samo osobe bez mrlja u prošlosti i bez povijesti kršenja ljudskih prava smiju sudjelovati u mirovnim operacijama. To je dobra prevencija, ali ako se zlostavljanja ipak dogode, treba najoštrije reagirati: sramotni otpust iz UN-ovih postrojbi i kazneni progon. Ako država iz koje je počinitelj ne pokrene kazneni progon, slijedi uskrata plaće za sve uključene u UN-ove postrojbe iz te zemlje, a ako i to ne djeluje - zabrana sudjelovanja u mirovnim operacijama.
Zaštita pripadnika mirovnih postrojbi vrlo je važna. Posljednjih su godina napadi na njih sve češći i na to treba najoštrije reagirati. Mirovnjaci ne smiju biti glineni golubovi, nego trebaju raspolagati takvim sredstvima i biti tako uvježbani da je rizik za potencijalne napadače dovoljno visok da do napada niti ne dođe. Ali, uz sigurnost mirovnih postrojbi treba paziti i na sigurnost civila čak ako to uključuje i rizik za mirovnjake. Zločini poput onoga koji se dogodio u Srebrenici moraju biti spriječeni.