zlazak Britanije iz EU imao bi strašne posljedice. Njemačka bi postala jedini gazda u selu jer joj Francuska odavno više nije rival
U Velikoj Britaniji zavladala je atmosfera koja podsjeća na skoro stotinu godina star vic o tome kako je cijela Europa u vremenskoj prognozi izvijestila da se nad La Manche navukla magla, a The Times je napisao: “Magla iznad English Channela. Kontinent odsječen”.
Iz dana u dan Britanija sve konkretnije i određenije razmišlja o izlasku iz Europske unije. Iz dana u dan pojavljuju se sve detaljnije analize koje izlazak Velike Britanije rasvjetljuju ekonomski, financijski, sigurnosno, politički i iz svakog drugog kuta. Britanija se očigledno ozbiljno sprema na izlazak, piše Globus.
Scenarij izlaska Britanije iz EU – tj. “brexita” (kratica od “Britain’s exit”: britanski izlazak) – postaje sve precizniji.
Eventualni izlazak događaj je velikih razmjera i za njih i za nas koji bismo ostali, a zapravo kao da nije jasno kad se sve to tako jako zahuktalo. Kako to da je postalo tako ozbiljno? Nije moguće da su prigovori i podbadanja – često duhovita, a ponekad fantastična pretjerivanja, primjerice da jagode moraju biti četvrtaste i da EU zabranjuje obraćanje s “gospođo” i “gospodine” – narasli do te mjere da će doći do rastave između Britanije i Europske unije.
Dosad je bilo nekoliko sličnih kriza u odnosima EU i Britanije, faza približavanja i odbijanja, ali je istina i da cijelo vrijeme, pa i u fazi ljubavi, na Otoku nije prestajalo vječno prigovaranje: neprestano grintanje, tiše ili glasno nezadovoljstvo bili su stalna zvučna i politička podloga odnosa Bruxellesa i Londona, pa ih iz briselske perspektive nitko više nije ozbiljno shvaćao. Englezi prigovaraju kao što Talijani pjevaju, kao što Nizozemci sve doslovno shvaćaju, Grci nisu u stanju poslati točne statističke podatke, a Francuzi brane pravo dvosatne pauze za ručak. Prigovori i podbadanja s Otoka smatrali su se bezazlenima. To se pokazalo pogrešnim. Tako se to činilo iz Bruxellesa, ali iz perspektive Londona nezadovoljstvo Unijom stalno je raslo.
važna pitanja To se vidi iz primjedbi i zahtjeva koje Britanija danas ima prema Europskoj uniji. Neka su pitanja, poput imigracije i socijalne pomoći, važna, a neka su potpuno irelevantna za ovu važnu temu, na primjer hoće li Europski parlament imati sjedište samo u Bruxellesu ili i u Strasbourgu. Osim toga, politička elita u Britaniji svoje zahtjeve još uvijek nije dovoljno artikulirala.
Razlog je tome da britanske zahtjeve zapravo pokriva osjećaj velikog nezadovoljstva prema Uniji, koje se fokusira u želji da oni jednostavno hoće van, van, van i van.
Cijelo vrijeme, međutim, dok pišemo Britanija, trebali bismo pisati Engleska. Koncentrat nezadovoljstva je u Engleskoj, a ne u Škotskoj ili Walesu. U Škotskoj brinu kako da automatski ostanu u EU ako se rastanu od antieuropske Britanije, ne pada im ni na kraj pameti da se razilaze. Konačno, radikalno antieuropski UKIP Nigela Faragea jak je u Engleskoj i nakon toga u Sjevernoj Irskoj. Iako kratica UKIP znači Nezavisna stranka Ujedinjenog Kraljevstva, u Škotskoj i Walesu ne daju ni crno pod noktom za UKIP. Razlog je to što ga prepoznaju kao stranku engleskog nacionalizma. Engleskog, ne britanskog. U Londonu i Engleskoj stvoren je strašan pritisak, i to je ono što potiskuje Britaniju van iz Unije.
provokacija Vrhunac je bio kad je na nedavnom summitu David Cameron izazvao svoje kolege premijere i predsjednike da odustanu od imenovanja Jean-Claudea Junckera predsjednikom Europske komisije i kad su se svi oni - osim Viktora Orbana - posložili protiv njega.
Takva vrsta provokacije, prkosno “neću pa neću”, ne funkcionira u Europskoj uniji. Na našem malom primjeru oko Lex Perković to smo vidjeli i u Hrvatskoj, ali svatko tko imalo poznaje EU, zna da se tako ne ponaša čak ni Njemačka – čak i Angela Merkel gradi koalicije i sklapa kompromise jer se tako ovdje mora.
Ali, u međuvremenu je protueuropska atmosfera preko La Manchea postala tako teška da se David Cameron nije mogao vratiti kući s "tamo nekim" kompromisom, s “malo simo – malo tamo”. Farage i UKIP demonski su se smijali i podbadali Camerona da je popustio birokraciji iz Bruxellesa i izdao nacionalne interese.
S briselskog summita otplovio je kući kao junak koji nije popustio nemani birokracije jer se svaki kompromis zasad smatra porazom, kaže naš sugovornik Anton La Guardia, autor knjige “Nesretna Unija: kako izaći iz krize eura i spasiti Europu”. Cameron je možda namjerno marginalizirao sebe i Britaniju u Bruxellesu da bi zadržao željene pozicije kod kuće, pozicije na koje udara Nigel Farage s jedne te - doduše, manje opasan - Milibandov Labour s druge strane. Cameron računa, isto kao i Ed Miliband u slučaju da laburisti dobiju parlamentarne izbore 2015., da će moći napraviti određene reforme i zadržati Britaniju, u nekom obliku, u Uniji, piše Globus.