Jedne večeri u travnju 1949. godine malo iza ponoći iz vlaka na glavnom rimskom željezničkom kolodvoru izašao je zgodni, sredovječni muškarac.Bez smještaja i s jako malo kontakata osjećao se nesigurno i nelagodno. No, nije to bio neobičan osjećaj za ovog 47-godišnjaka, obzirom da je zadnje četiri godine bio u bijegu. Sve od kraja II. svjetskog rata...
Posljednje tri godine sakrivao se austrijskim Alpama, u pratnji svog nekadašnjeg suborca iz redova SS-a. Preživljavali su uz pomoć njegove vjerne supruge, koja ga nije napustila niti u najtežim trenucima. I dok su britanske i američke trupe zauzele podnožje Alpa, čovjek se prisjećao svog života za vrijeme rata, kada je bio guverner poljske provincije Galicije, general s velikim ovlastima u SS-u i gospodar života i smrti nad milijunima ljudi.
A njegov nevjerojatan utjecaj nad životima ljudi bilo je ono što je ovog aristokrata najviše zanimalo. Barun Otto Gustav von Wächter za svoje dvogodišnje vladavine tom poljskom provincijom zaslužan je za smrt pola milijuna Židova, a pretpostavlja se da je brojka i veća. Tadašnja poljska vlada koja je bila u egzilu proglasila ga je ratnim zločincem.
No, te noći u Rimu bio je samo jedan od brojnih izgubljenih ljudi koji su lutali uništenom Europom. Nije više imao nikakvu moć, potpuno sam i bez prijatelja, a budućnost se činila vrlo nesigurnom. Priča Otta von Wächtera izgleda kao idealan materijal za veliki holivudski film s oskarovskim pretenzijama ili za barem ambicioznu televizijsku mini-seriju.
Iako se to nije dogodilo, njegova priča zaživjela je u obliku desetodijelnog podcasta u produkciji BBC-a. Iako još nije emitiran, na BBC-ju se nadaju kako bi ovaj podcast mogao biti golem hit, piše Daily Mail. Jer priča o Ottu von Wächteru ima sve: nacističke špijune, njemačke dvorce po čijim se hodnicima skrivaju strašne tajne, sumnjive biskupe, ljubavnu priču, ubojstva i druge užase.
Njegovu priču približio je Horst von Wächter, Ottov sin koji i dalje ostaje pri uvjerenju kako je njegov otac bio 'dobar nacist' koji nije bio odgovoaran za strašne zločine počinjene u Galiciji koji mu se stavljaju na teret. Kroz podcast nas vodi Philippe Sands, ugledni odvjetnik koji je sudjelovao i u radu Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. No, njegov interes za obitelj Wächter nije samo profesionalan. Naime, njegov djed, kao i još neki članovi obitelji, pobijeni su u Galiciji od strane nacista. To bi dakako značilo da je Horstov otac odgovoran za smrt članova njegove obitelji, što je i njihov odnos učinilo još zamršenijim.
Iako je očito da dvojica muškarca imaju potpuno suprotno gledište na ostavštinu Otta Gustava von Wächtera, tijekom serijala Horst je sa Sandsom odlučio podijeliti brojne privatne fotografije i predmete. Na tavanu je pronašao brojna pisma koje su njegovi roditelji pisali jedno drugom tijekom rata, a pokazao je i knjigu koju je njegov otac dobio na poklon za svoj 43. rođendan od, ni manje ni više, nego Heinricha Himmlera, glavešine zloglasnog SS-a.
Pisma koja su si slali Otto i njegova supruga Charlotte, koje u podcastu čitaju glumačke zvijezde Stephen Fry i Laura Linney, posebna su atrakcija. Tako u jednom od njih, koje je poslano 29. kolovoza 1942. Otto piše: - Nema nekih posebnih događanja u vrtu. Ne radi se previše. Odvode sve više i više Židova, pa je sve teže brinuti se za teniski teren, a fali mi i kreča za iscrtavanje linija.
Ove tri brutalno jednostavne rečenice možda i najbolje pojašnjavaju frazu 'banalnost zla', koju je nakon holokausta skovala filozofkinja Hannah Arendt. Otto se najprije brine oko vrta, no zatim se odmah prebacuje na deportaciju Židova, proces koji danas poznajemo kao onaj pod kojim su vršena stravična masovna ubojstva. A zatim, što je u biti i najstrašnije, Otto uopće nema empatiju prema ljudskim životima, već se isključivo brine za stanje teniskog terena...
Sands polako gradi priču o von Wächteru, i prati njegov život kao privilegiranog mladića koji je bio jedan od prvih Austrijanaca koji se priključio nacističkom pokretu početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Zbog svoje ljubavi prema nacizmu Wachter je dvaput bio bjegunac u svom životu. Prvi put 1934. kada je u neuspješnom nacističkom puču bio uključen u atentat na austrijskog kancelara Engelberta Dollfussa, a drugi put je postao bjegunac u svibnju 1945.
No ako je Ottov politički život bio obilježen nacizmom, u privatnom je bio veliki romantičar. Serijal prati kako se zaljubio u svoju buduću suprugu Charlotte koja ga je smatrala neodoljivim i bila je spremna 'baciti se i u vatru za njega'. Ova priča odlično pokazuje nevjerojatnu dualnost čovjeka koji je istovremeno bio počinitelj genocida i nepopravljivi romantik, koji je obožavao svoju suprugu i djecu. Priča o Ottu von Wächteru možda je i najbolji primjer kako i 'normalni' ljudi mogu počiniti nezamislive zločine.
Nakon rata i skrivanja po austrijskim Alpama, Otto se ukazao u Rimu, gdje je stupio u kontakt s ozloglašenim biskupom Aloisom Hudalom, koji je mnogim nacistima pomogao prilikom bijega. Sands u podcastu otkriva i da nije bilo nikakve tajne nacističke organizacije, a ni plana da brojni nacisti u slučaju gubitka rata pobjegnu. U stvarnosti, oni nacisti koji su pobjegli na kraju rata to su uspjeli zahvaljujući osobnim kontaktima, a ne zahvaljujući nekoj moćnoj službenoj organizaciji.
Primjerice, jedan od ratnih zločinaca koji je pobjegao ruci pravde u Argentinu bio je i časnik Gestapa Erich Priebke, koji je kroz smijeh priznao kako bi volio da je postojala nekakva tajna organizacija, jer on je u Južnu Ameriku stigao 'gol i bos'. Otto von Wächter preminuo je u Rimu 1949. godine u dobi od 48 godina, navodno od zatajenja bubrega...