U Pskovu, domu elitne ruske padobranske divizije ključne za rat Vladimira Putina u Ukrajini, stanovnici još ne postavljaju suviše pitanja o naglim proširenjima lokalnih groblja. "Rat nam je u krvi", objašnjava jedan muškarac Wall Street Journalu koji je nedavno posjetio grad na sjeverozapadu Rusije, u blizini granice s Estonijom. "Ako domovina od nas to zatraži, mi ćemo uzeti oružje i otići u rat", kaže unatoč svakodnevnim kopanjima novih raka.
Ovaj je grad, pokazuje razgovor sa stanovnicima, jedno od središta podrške ratu. Putinova propaganda iz više je razloga tamo naišla na plodno tlo. Rat je, za početak, izvor radnih mjesta i zarade za često vrlo siromašne stanovnike s ruske periferije.
Drugo je uvjerenost da rat zapravo štiti Rusiju od pretenzija agresivnog Zapada. Ruski vojnici, smatra većina stanovnika s kojima je razgovarao WSJ, časni su borci za pravdu. Na pravoj strani povijesti. "Pogledajte samo našu povijest. Rusija nikad nije prva napala", govori Nadežda Nikolajeva, čiji je suprug u Ukrajini. "To što naši muškarci ginu je, naravno, velika tragedija. Ali, ne ginu uzalud. Branili su svoj narod, supruge, djecu i njihovu budućnost", objašnjava.
U Pskovu u kojem živi, glavni poslodavac je ruska vojska. Drugih opcija za zapošljavanje mladih muškaraca malo je, samo lokalna destilerija i poslovi na graničnom prijelazu prema Estoniji.
Golemi gubici
Pskov je zato sjedište 76. gardijske zračno-desantne divizije, čiji su padobranci bili na svim ključnim bojištima u Ukrajini. Pretrpjeli su na početku rata i velike gubitke, zbog neuspješne ofenzive na Kijev, bili su i u Buči. Prema tvrdnjama ukrajinskih vlasti, i oni su sudjelovali u ratnim zločinima nad lokalnim stanovništvom u tom gradiću. Branili su Herson prije nego što su ga ukrajinske snage vratile pod svoju kontrolu. Padobranske jedinice iz Pskova trenutačno su na istočnom bojištu na kojem situaciju neki strani obrambeni stručnjaci slikovito opisuju kao "mlinac za ljudsko meso".
Gubici su bili i još su golemi. Prema izjavama jednog ruskog dužnosnika, divizija je dosad izgubila polovicu boraca, piše WSJ. I elitna 2. gardijska brigada Spetsnaz, koju čine vojni specijalci, izgubila je mnogo svojih ljudi u Harkivu, piše WSJ pozivajući se na informacije Janesa, obavještajne kompanije specijalizirane za pitanja obrane.
Službena ruska propaganda trudi se zaokrenuti priču i prikazati ih kao junake koji časno ginu u drugoj zemlji, a u Pskovu je, prema svemu sudeći, uspješna.
"Važno je kako živimo", objasnio je jednom prilikom Putin majci jednog ruskog vojnika. "Uostalom, nije sigurno ni žive li neki uopće ili ne, i kako su otišli, od votke ili nečega drugog. Vaš sin je živio - shvaćate? Postigao je cilj. To znači da nije uzalud umro."
Taj narativ prihvaćaju stanovnici, između ostalog zbog vlastite ratne prošlosti. Nju bezočno koristi Putinova ratna vojna mašinerija. Građane na nju svakog dana podsjećaju i posteri s lokalnim junacima iz Drugoga svjetskog rata. Invazija na susjednu zemlju stalno se Rusima prodaje kao novi Drugi svjetski rat.
‘Sjedi doma, pije i živi od ženine plaće. Zašto ne ode u rat?‘
Ljudmila Semjonova, vlasnica trgovine tapiserija, prihvatila je taj stav. Dok razgovara s reporterom, kritizira svojeg nećaka koji je, kaže, nezaposlen. Sjedi doma i pije, živi od ženine plaće. "Zašto ne ode u rat", pita se ta žena, a s njom se, dodaje, slaže i mladićeva majka. Vjerojatno i supruga. "Mnogo je takvih u Rusiji. Trebali bi dokazati da vrijede i žrtvovati nešto", poručuje Semjonova.
Psihologica iz Pskova Katerina Ivanova kaže da je nakon Putinove rujanske objave dobila velik broj novih klijenata. Lokalni muškarci osjećali su nervozu, a žene bile zabrinute zbog sinova, supruga i očeva.
Ali, nakon nekoliko mjeseci, brige zbog rata su popustile. "Rat više nije tako strašan kao što je bio", kaže. Postao je "novo normalno".
Nadežda Nikolajeva, čiji je suprug u Ukrajini i koja smatra da građani imaju dužnost prema domovini, vodi volontersku skupinu koja prikuplja hranu, odjeću i pisma za pripadnike 76. divizije. "Naši dečki dovršavaju ono što su njihovi pradjedovi počeli, ali nisu dovršili", govori Julija, koja volontira u istoj udruzi. Boji li se za supruga? "Ne", Julija odgovara sa suznim očima. Nekoliko dana ranije bio je kod kuće na dopustu. Usred noći ga je našla u kuhinji kako crvenih očiju gleda fotografije ratnih drugova, od kojih je polovica mrtva. Slušao je pjesmu "Živ sam", o vojniku koji se vraća kući.
Raspoloženje među mlađim muškarcima, bez obzira na priče o časti, ipak je sumorno. U jednom kafiću reporteri WSJ-a pronašli su samo šankericu i tinejdžera. Brat joj je u Ukrajini, a tinejdžeru dva brata. "Gotovo svi imaju nekoga tko je u vojsci. Svaki put kad nazove mamu, kaže da je to možda posljednji put", govori ona.
No, pomalo rat postaje svakodnevnica. Nikolaj Rasadin, direktor u lokalnom trgovačkom centru, kaže da im je promet pao. Ali, snalaze se. Pokrivaju minuse prodajući više opreme za vrt.
Zbog štednje sve više ljudi počinje uzgajati vlastito povrće.
Rusija je uvijek u nekom ratu, kaže on. "Rat nam je u krvi. Ako domovina pozove, uzet ćemo oružje i otići u rat. Što nam preostaje?"
‘Četvrtina podupire rat, četvrtina protiv, a između je močvara‘
Lev Šlosberg, političar iz stranke Jabloko, socijalno-liberalne opozicijske stranke, navukao je na sebe dvije kazne zbog kritiziranja vojske. Prema njegovu mišljenju, četvrtina ljudi u Rusiji snažno podupire rat, a četvrtina je snažno protiv. Između njih je močvara - ljudi koji još ne znaju što da misle i imaju poprilične sumnje. "Mislim da će se tih 50 posto pomalo početi buditi", optimističan je Šlosberg.
Mnogi se, piše WSJ, boje usprotiviti ratu, posebno nakon što je Putin naredio isplatu "krvarine" - oko 65.000 dolara odštete obiteljima poginulih vojnika. Prosječna mjesečna plaća u Pskovu je oko 500 dolara. Osim toga, komentira za WSJ Jurij Aleksejev, bivši časnik 76. divizije, smrtnost vojnika možda jest visoka, ali više ljudi i dalje umire zbog alkohola.
Mnogima je rat nemoguće izbjeći, htjeli to ili ne. Nikolaj Kartašev iz malog rudarskog grada Novošahtinska u blizini granice s Ukrajinom dobio je poziv u vojsku čim je završio strukovnu srednju školu. Njegov polubrat Dmitrij u telefonskom je razgovoru s WSJ-om rekao da su Nikolaja privukli plaćom i pričama o časti. Zato je potpisao dvogodišnji ugovor s vojskom. Mislio je da će ići u Siriju, ali završio je u Ukrajini.
On i nekoliko kolega dezertirali su prošlog ljeta i stopirali do rodnoga grada. Brat je ljeto proveo, priča Dmitrij, igrajući videoigre u svojoj sobi. Postao je povučen i sumoran. Majci je rekao da ne želi nazad jer su svi iz njegove jedinice poginuli. Uskoro su mu pokucali iz vojske. Osuđen je zbog dezerterstva, ali u zatvor je mogao tek pošto ispuni ugovor. Raspoređen je na bojište u Luhansku. Početkom veljače njihova je majka obaviještena da joj je sin, koji je prošle godine napunio 19 godina, zarobljen. Na društvenim mrežama vidjeli su snimke na kojima ga Ukrajinci ispituju zbog umiješanosti u zločine u Buči. "Zabrinut sam. On je samo dijete", rekao je Dmitrij.