Ako je itko dvojio o naravi ruskog rata u Ukrajini, gradić od 50.000 ljudi u okolici Kijeva riješio ga je svih iluzija. Ruske snage su napad na Buču počele 27. veljače u sklopu operacije okruženja ukrajinskoga glavnog grada. Povukle su se do 31. ožujka, ostavljajući za sobom krvave tragove. Poluraspadnuti leševi civila ležali su pokraj ceste, uz bicikle koje su ubijeni vozili prije smrti, na kućnim pragovima, s rukama zavezanim na leđima, u gomilama u obližnjim šumarcima...
Prema jednom od službenih dokumenata, u Buči je pronađeno 458 tijela, od kojih je čak 419 imalo znakove mučenja, brzopoteznih egzekucija i drugih trauma. Danas je taj grad simbol i dokaz da ruski rat u Ukrajini nije stvar oslobođenja i "denacifikacije", nego divljački čin iživljavanja i uništavanja političkih neistomišljenika i nepokornih Rusima.
Buča je danas grad koji se diže iz pepela. Jedan irski reporter, koji ga je nedavno posjetio, zabilježio je da u gradu danas odjekuje buka građevinskih strojeva. Obnavljaju se porušeni zidovi i spaljeni krovovi. Ipak, rane onih koji su proživjeli strahote ne stigavši se na vrijeme evakuirati iz grada još su svježe. Glavni cilj za nadležne jest osigurati da ratni zločini počinjeni na tom području ne ostanu nekažnjeni i da se ne zaborave.
"U Buči je mnogo snimki s kamera i svjedoka. Znamo da je slučaj svake od 419 žrtava kazneno djelo. Znamo da se to neće dogoditi tako skoro, ali s našim međunarodnim saveznicima učinit ćemo sve što možemo da se kazne oni koji su to učinili, koji su izdali naredbe i svi oni koji sjede u Kremlju", izjavila je reporteru Irish Timesa Mihajlina Skorik-Škarivska.
Istodobno su vlasti svjesne da ne smiju dopustiti da Buču zauvijek obilježi horor koji se tamo dogodio prošle zime. Gradu trebaju budućnost i pozitivniji tonovi kako bi se u njega vratio život. Građani ne žele postati još jedan sinonim za svjetska masovna stratišta. Treba im nešto kako bi išli naprijed, kako bi im bilo lakše podnijeti sve što su proživjeli i kako bi lakše živjeli uz činjenicu da su izgubili članove obitelji, prijatelje, susjede i poznanike.
"U ratu smo. To znači da se istodobno moramo boriti i obnavljati zemlju. Ne možemo je ostaviti da bude poput ratnog muzeja", poručila je Skorik-Škarivska. "Obnavljamo kuće i stanove. Puno je programa za pomoć povratnicima koji žele što prije obnoviti svoje porušene domove."
Ima razloga za optimizam. U grad se vratilo oko 70 posto prijeratnih stanovnika. Prije okupacije u Buči su živjele 53.000 ljudi. Kada su se ruski vojnici povukli, za sobom su, osim leševa, ostavili i oko 3700 stanovnika. U gradu danas živi i oko 8000 ljudi s prve linije bojišta na istoku i jugu Ukrajine.
Na ulicama opet ima života i teče promet. Strani reporteri opisuju kako su se otvorile mnoge trgovine i tvrtke te kako obnova dobiva na zamahu.
"Jedva možete prepoznati Vokzalnu ulicu. Sve je počišćeno i dižu se nove zgrade", kaže umirovljenica Zoja koja se bori da preživi sa svojih 60 eura mirovine. Na stranu novac, traume su još velike. Teško je, kaže ta gospođa, za mnoge s obzirom na sve što se dogodilo. "Izvana djeluje kao da se stvari popravljaju, ali ima puno tame u našim srcima", objašnjava.
Izvana stiže pomoć. Irina je jedna od onih koji ne znaju kakva ih sudbina čeka, ali se nada da će joj u tome pomoći jedan od nekoliko fondova za obnovu Ukrajine. "Nisam dobila odštetu za spaljenu kuću, a za ubijenog supruga sam od gradonačelnika dobila pomoć malo veću od 600 eura", otkriva Irina koju, kako kaže, "drži nada" da će postati lakše.
Iza crkve Svetog Andrije podignut je privremeni memorijal ubijenima u Buči. Podignut je na mjestu gdje je tijekom okupacije zakopano 100 mrtvih. Fra Andrij Halavin, pravoslavni pop iz Buče, konstatirao je da je Buča, nažalost, postala isto što i Buchenwald i Srebrenica. "Grad je postao poznat u jako negativnom kontekstu. Nadamo se da će se to s vremenom promijeniti", rekao je svećenik, dodajući kako mu je želja da Buča bude poput "feniksa koji se diže iz pepela".