Ovih dana došla mi je u ruke knjiga “Nije lako biti Grk” (On the Unhapiness of Being Greek), zanimljiva posebno u času kad cijela Europa govori o Grčkoj i pokušava shvatiti što se s njom događa. Pisac 65 knjiga i filozof Nikos Dimou, najpoznatiji po provokativnim i britkim esejima i aforizmima. Naravno, živcira mnoge Grke, a neki ga drže i izdajicom. Knjiga objavljena prvi put 1975. postala je bestseller i doživjela još 30-ak izdanja i mnoštvo prijevoda. I još važnije, sudeći po citiranosti, kao da nije nimalo izgubila od svoje svježine i aktualnosti.
Dimou pokušava proniknuti u mentalitet sugrađana i, aforizmima odgovoriti na pitanje kako ih razumjeti, dotičući se ključnih pojmova poput mitova, strahova, ponosa, gubitka obraza, ekonomije, religije, seksa i još koješto. Dakle, zbog čega je teško biti Grk?
“Prije svega zbog toga jer imaju problem s identitetom”, kaže Dimou. Žive između istoka i zapada, stare slave i novog siromaštva. Prvi je problem uvjerenje, koje on ismijava, da Grci potječu direktno od starih Grka, od Aristotela, Platona, Sokrata i Perikla i tako se dovode u nemoguću situaciju usporedbe s vrhuncima klasične grčke civilizacije. Po njima, posve je samorazumljivo da oni kao “potomci” starih Grka nikako ne mogu biti urbanizirani balkanski seljaci, što ustvari jesu. Ovakvo zapravo mazohističko poimanje sebe vodi ih ravno u depresiju i kompleks manje vrijednosti. Zato je i samosažaljenje još jedna njihova karakteristika. Vrlo su skloni teorijama zavjere, vječno im drugi prijete, ucjenjuju ih, ponižavaju ili ih uopće ne razumiju. Što ih navodi da misle kako su im drugi uvijek krivi za sve. Odgovornost? Odgovornost ne pada s neba, nju društvo razvija - samo što to društvo nije grčko. “Mi smo ljudi koji ne razmišljamo racionalno, nego emocionalno”, kaže Dimou, a to je znak nezrelosti.
Drugi je problem odnos prema Europi. Koliko su Grci zapravo Europljani? Zaobišao ih je srednji vijek, renesansa, reformacija, prosvjetljenje i industrijska revolucija, da ne spominjemo stoljeća pod Turcima. Ali grčka klasična kultura u temeljima je europskih vrijednosti a oni su dio EU. Sudeći po ovom autoru, bliži su ortodoksnoj Rusiji nego racionalizmu Europe. Pitanje na koje nema odgovora, ili odgovor ovisi o okolnostima jest: Jesu li Grci Europljani Orijenta - ili pak orijentalci Europe? No to je posljedica jedne druge grčke karakteristike, da nisu navikli pogledati se u ogledalo. Samopropitivanje im nije jača strana, iako, kad se već spominje klasična Grčka, na ostacima Apolonovog hrama u Delfima stoje uklesane riječi: Spoznaj sebe. Odsustvo introspekcije vidi se i po tome da su uvijek u pravu, a Grčku drže centrom svijeta. Karakteristična je i nedavna anegdota s Y. Varoufakisom koji je, na primjedbu ministra financija iz Litve da njihovi umirovljenici imaju puno manje mirovine, bahato odgovorio: možda su ti novci dovoljni za vas, ali ne i za nas Grke.
Grk čini sve što je u njegovoj moći kako bi proširio jaz između želja i stvarnosti, pa kad mu to uspije, onda je zbog toga nesretan. Život mu se odvija ili u stanju oduševljenja ili depresije. Pretjerivanje je srž nacionalnog identiteta, što ih najčešće dovodi do tragičnih, ponekad i komičnih situacija. Zato je možda najbolji ključ za razumijevanje grčkog mentaliteta upravo ta sklonost hiperboli, preuveličavanju ili pretjerivanju. “Žive dvostruko iznad svojih mogućnosti. Obećavaju triput više nego što mogu napraviti. Tvrde da znaju četiri puta više nego što su naučili. Prave se da osjećaju pet puta više nego što osjećaju”, duhovito primjećuje Dimou. Grci moraju ponovno razmisliti o sebi i riješiti se mitova i zabluda da bi preživjeli u modernom svijetu. Nadići će komplekse samo kad se prestanu mrziti zbog onoga što nisu i prihvate sebe kakvi jesu.
Iako se neki aforizmi poput ovog doimaju humoristični, većina ipak nije. U pogovoru izdanju iz 2012. Dimou piše: Čitatelj kojem se sviđa ova knjiga vjerojatno nije Grk. Za Grka je bolna. Možda će se nasmijati nekim aforizmima, ali kad je zatvori bit će tužan. No usprkos gorkim refleksijama, tvrdi da na ovaj način izražava ljubav prema, kako kaže, pravoj Grčkoj, a ne proizvodu mitova i površnih uvida.
Dok čitate knjižicu, teško se oteti dojmu da se mnoga zapažanja mogu primijeniti i na Hrvate. Uostalom, ljudi koji gunđaju, svade se, izmišljavaju mitove, stalno su u pravu, žive iznad svojih mogućnosti, svi su protiv njih, ne vole strance i nisu sigurni u svoj identitet toliko su nam slični, da bi i nama dobro došlo da se pozabavimo zabludama o sebi. Međutim, da je netko ovdje napisao ovakvu samoironičnu knjižicu o tome kako je teško biti Hrvat, vjerojatno ne bi doživio da ona postane bestseller s više od 30 izdanja, nego bi ga šutirali kao nedavno Boru Dežulovića. Mi se, za razliku od Grka, lako odričemo briljantnih pera jer su nam kritika, analiza i samoispitivanje izgleda posve suvišni.
Da ne pomislite kako nema što reći o ovoj krizi, Dimou je 2014. objavio knjigu s naslovom “Nijemci su krivi za sve”!