“Naišli su na tvrd orah”, poručio je u nedjelju Aleksandar Vučić prosvjednicima. I bio potpuno u pravu.
Prosvjedi ovog vikenda bili su najjači napad na Vučića i njegovu vladu od kad je preuzeo vlast prije sedam godina. Ali jednako tako su se pokazali jalovima. Iz tri razloga.
Prvo, riječ je o ideološkoj platformi. Srpska opozicija dijeli mišljenje sadašnje vlade o dva strateška interesa zemlje: smatraju da bi Kosovo trebalo ostati dijelom Srbije i zagovaraju nastavak politike “sjedenja na dva stolca”, dakle približavanje EU i nastavak dobrih veza s Rusijom. Što znači da javnosti ne nude ništa drukčije pa se postavlja pitanje zašto traže promjenu vlasti - odgovor je samo zato da vladaju oni, a ne Vučić.
Drugo, združena je opozicija politički kompromitirana. Jer, formalno demokratske stranke ušle su u savez s ekstremističkim pokretom Dveri. Čime nedvojbeno otuđuju ogroman spektar birača centra koji se snažno protive idejama Boška Obradovića, lidera Dveri. Taj klerikalno radikalni pokret zagovara ideje na liniji ratnog zločinca Vojislava Šešelja: protiv LGBT zajednice, o genocidnoj Hrvatskoj, kako u Srebrenici nije počinjen genocid. U programu je i prekid pregovora s EU i traženje saveza s Rusijom, vraćanje države narodu (klasična retorika svih europskih populista i nacionalista).
Treći je razlog jalovosti prosvjeda u činjenici da ovo nije 2000. godina kad je Srbija bila izolirana, a njezin tadašnji lider Slobodan Milošević na popisu onih koje traži Haaški sud.
Tada je međunarodna zajednica bila sklona rušenju vlasti kako bi Milošević odgovarao za svoje zločine. Sada je situacija dijametralno suprotna: iz svih centara koji su zainteresirani za zbivanja na Zapadnom Balkanu stižu poruke da se vlast ne ruši na ulici (što je poruka i Crnoj Gori, gdje traže ostavku predsjednika Mila Đukanovića i Albaniji, gdje silom žele srušiti vladu premijera Edija Rame).
Zoran Kusovac iz Beograda je u nedjelju navečer poručio kako opozicija nije imala drugog izbora nego stati uz Obradovića kako mu ne bi dozvolili da preuzme prosvjede pod svoju kontrolu. No, ključni je problem upravo u tome: pristajanjem da podrže Obradovića potvrdili su nedostatak ideja i političkog sadržaja. I postali lakaji jednom ekstremistu. Što će svakako dodatno ruinirati njihovu sliku u javnosti. Koja je ionako ozbiljno narušena. Treba se podsjetiti da je na vrhuncu Miloševićeve vlasti gradonačelnik Beograda bio lider opozicije Zoran Đinđić. Na posljednjim izborima u Beogradu Vučićev je kandidat odnio glatku pobjedu.
Napad na Radio Televiziju Srbije (RTS) nije naišao na odobravanje javnosti. Konačno, u taj se spektakl upustio samo mali broj prosvjednika pokreta “1 od 5 milijuna”. I takvim rušilačkim činom - siva eminencija - je bio razumljivo Obradović - samo su dodatno kompromitirali svoje djelovanje.
Ipak, neredi ovog vikenda su pokazali da Vučić nije nedodirljiv. On će morati razmisliti o potrebi adaptiranja svoje politike ili bi se mogao naći pod sve snažnijom kritikom javnosti, ali i međunarodnih krugova. Razumljivo je da odbija izaći pred prosvjednike jer to nije model demokratskog dijaloga, ali morat će otvoriti neki kanal komunikacije. Jer, nepostojanje dijaloga i u autoritarnim sustavima s vremenom dovodi do prerastanja jalovih prosvjeda u ozbiljan udar na vlast. Nedavno je u Srbiji bilo izaslanstvo Venezuele, mogao se malo raspitati.