Bili su žrtve komunističke diktature, prošli kroz torturu, a sad žive na granici siromaštva: ‘Ti ljudi pate...‘

„Sjena diktature je duga“, kaže bivša aktivistica za građanska prava iz DDR-a Evelyn Zupke. Ona se nalazi na posebno simboličnom mjestu: u nekadašnjem istražnom zatvoru Stasija Hohenschönhausen u Berlinu, piše Deutsche Welle.

Tu današnja povjerenica za žrtve komunističke diktature SED-a predaje svoj godišnji izvještaj predsjednici Bundestaga Juliji Klöckner (CDU). SED je kratica za Socijalističku jedinstvenu stranku Njemačke, koja je u vrijeme DDR-a imala apsolutnu vlast.

Bivši zatvorenik vodi zastupnike kroz nekadašnji zatvor

Uobičajeno se ovakvi događaji održavaju u sjedištu njemačkog parlamenta. No umjesto uobičajenog protokola, ovog puta organiziran je obilazak podrumskih hodnika nekadašnjeg zatvora komunističke tajne policije Stasi. Na obilasku zastupnike prati Mario Röllig, koji je 1987. godine, nakon neuspjelog pokušaja bijega iz DDR-a, završio u ovom zatvoru.

Klöckner i čitavo predsjedništvo Bundestaga tako iz prve ruke saznaju što su morali pretrpjeti ljudi na tom mjestu: fizičku i psihičku torturu. Do pada Berlinskog zida 1989. godine i kraja diktature kroz Hohenschönhausen je prošlo oko 10.000 zatvorenika. Procjene stručnjaka za čitav DDR govore o između 170.000 i 280.000 zatvorenih i osuđenih žrtava.

Žrtvama DDR-a mjesečna naknada

„Ne zaboravljamo ljude koji su ovdje i na drugim mjestima u DDR-u morali trpjeti samovolju i nasilnu vladavinu države SED-a“, poručuje predsjednica Bundestaga. A povjerenica za žrtve dodaje: „Mnogi ljudi i danas pate od posljedica zatvora i represije – i fizički i psihički.“

Oštećeni mogu u Njemačkoj podnijeti zahtjev za tzv. mirovinu za žrtve, koju je Bundestag uveo 2007. godine, a koja se od ove godine isplaćuje redovito. Trenutno je prima gotovo 37.000 bivših politički progonjenih osoba, u maksimalnom iznosu od 417 eura mjesečno. Zupke pozdravlja i osnivanje fonda za teške socijalne slučajeve 2025. godine, namijenjenog ljudima u posebno teškoj financijskoj situaciji.

Zloslutna spirala krivih procjena i shizofrenih planova: Najvažnija članica EU vraća se na patent iz 1930-ih, a to je vrlo opasna zamisao

Od pokretanja tog fonda više od 300 ljudi dobilo je pomoć. „Pogađaju me te pojedinačne sudbine kada vidim koliko je mnogima teško. Ne smijemo zaboraviti da oko polovica žrtava nepravde SED-a danas živi na granici siromaštva“, naglasila je Zupke.

IKEA financijski podržava fond

Fond se puni državnim sredstvima, a i IKEA ga podržava sa šest milijuna eura. Švedska tvrtka je za vrijeme komunističke diktature dio svojih proizvoda proizvodila u DDR-u, pri čemu su bili angažirani i zatvorenici.

Zupke se nada da će i druge firme slijediti taj primjer: „Želim jasno poručiti svim tvrtkama koje još oklijevaju: nikada nije kasno za obraćanje ljudima koji su morali raditi za njih u zatvorima DDR-a.“

Posebno spominje hamburški koncern Otto, koji je desetljećima proizvodio fotoaparate u DDR-u, uz prisilni rad zatvorenika.

Žrtve dopinga još bez obeštećenja

Jedna grupa žrtava koja je, po mišljenju Zupke, i dalje nedovoljno podržana jesu sportašice i sportaši koji su bili dopingirani bez svojeg znanja. Sredinom sedamdesetih godina režim SED-a uveo je široko rasprostranjen program za povećanje sportskih dostignuća. Procjenjuje se da je do 15.000 ljudi prisilno dopingirano, uglavnom anaboličkim steroidima, a mnogi su pretrpjeli trajna oštećenja zdravlja, piše Deutsche Welle.

Zbog toga povjerenica zagovara zakon koji bi i njima omogućio redovne novčane naknade. Svoju nadu povezuje s odlukom o eventualnoj njemačkoj kandidaturi za Olimpijske ljetne igre: „Time pokazujemo međunarodnoj javnosti što vrhunski sport znači u demokratskoj zemlji. A tome suštinski pripada i suočavanje s prošlošću i pomoć žrtvama sporta u diktaturi.“

„To je ruganje nekada progonjenima“

Na kraju posjete Klöckner naglašava značaj Hohenschönhausena kao mjesta sjećanja: „Tamo gdje posjetitelji danas smiju postavljati pitanja, ljudima je nekada upravo to bilo zabranjeno. Njihovi glasovi i mišljenja trebali su biti ušutkani.“

Predsjednica Bundestaga dodaje kako je ljuti kada na internetu čita tvrdnje da danas u Njemačkoj nema slobode mišljenja i da je zemlja blizu diktature. „To je apsurdno kada se pogleda što se zaista doživljavalo u DDR-u.“

Sličnu zabrinutost izražava i Röllig: „Što je DDR dalje u prošlosti, to ga neki vide pozitivnije.“ A pogađa ga i kada današnje prilike u ujedinjenoj Njemačkoj neki nazivaju „DDR 2.0“. Jer, relativiziranje nepravde kod njega izaziva veliki strah za budućnost društva: „To je ruganje nekada progonjenima.“