Demonstrativni odgovor šefa plaćeničke skupine Wagner Jevgenija Prigožina na atentat na ruskog proratnog vojnog blogera Maksima Fomina, poznatijeg pod imenom Vladlen Tatarski, ukazuje na to da Prigožin vjerojatno vjeruje da je napad na Tatarskog djelomično bio usmjeren upravo na njega.
Naime, kako u svojem novom izvještaju navodi američki think tank Institut za proučavanje rata (ISW), Prigožin je u srijedu održao jedno događanje u kafiću u Sankt Peterburgu u kojem je Fomin u nedjelju ubijen improviziranom eksplozivnom napravom, a na društvenim mrežama pojavila se i snimka Prigožinova posjeta.
Zbog napada je uhićena i pritvorena Darja Trepova, koja je Fominu uručila kipić u kojem je bio eksploziv te je se sumnjiči za umiješanost u napad, no odgovornost je naknadno preuzela tajanstvena organizacija Nacionalna republikanska armija (NRA).
Prigožin, kojega se povezuje s vlasništvom kafića jer je, kako su mediji prenosili, izjavio da je bio vlasnik, ali ga je prepustio skupini "Cyberfront Z", rekao je prilikom posjeta kafiću da je stigao na mjesto događaja s bojišnice u Bahmutu što je brže mogao, kako bi prisustvovao komemoraciji za Fomina.
Šef Wagnera je najavio i da namjerava proširiti "Cyberfront Z", ultranacionalističku skupinu povezanu s grupom Wagner koja je organizirala Fominov fatalni nastup i čiji se članovi okupljaju vikendom u tom kafiću. Prigožin je najavio da će ona biti organizirana u društveni pokret koji će se boriti protiv vanjskih prijetnji. Prigožin je također naveo da Wagner od 2014. osujećuje pokušaje neimenovanih aktera da eliminiraju ovu skupinu. Napomenuo je i da će ponuditi financijsku naknadu sudionicima događaja.
Taj Prigožinov javni demonstrativni odgovor i nejasne optužbe o kampanji protiv grupe Wagner, kako ocjenjuju analitičari ISW-a, sugeriraju da Prigožin vjerojatno pokušava neizravno predstaviti incident kao napad na njega samoga. Njegov odgovor također pokazuje da on namjerava nastaviti sa zadržavanjem središnje pozicije unutar ruske proratne ultranacionalističke zajednice, unatoč prijetnji nasilja i pokušajima potiskivanja ove skupine u stranu, zaključuju u ISW-u.
Moskva je optužila Ukrajinu za organizaciju ubojstva, no Prigožin - koji već dugo vremena oštro kritizira ruski vojni vrh zbog lošeg vođenja rata u Ukrajini i neisporuke streljiva njegovim snagama te neki promatrači procjenjuju da ga neki kremaljski krugovi žele maknuti u stranu - reagirao je rekavši, kako je prenio bjeloruski neovisni kanal Nexta, da on ne bi krivio vlasti u Kijevu za ovaj čin, kao niti za prošlogodišnje ubojstvo proratne propagandistice Darje Dugine, kćeri proputinovskog ideologa Aleksandra Dugina, čije je stavove dijelila. Prigožin je rekao kako smatra da je prije odgovorna skupina radikala za koje je malo vjerojatno da imaju ikakve veze s vladom u Kijevu.
Britanski The Telegraph ubojstvo Fomina analizira u kontekstu unutarnjih ruskih obračuna te u komentaru navodi kako ruski predsjednik Vladimir Putin zna da se mora pozabaviti Wagnerovim plaćenicima, prije nego se oni pozabave njim te postavljaju pitanje nije li taj događaj početak ‘Noći dugih noževa‘ u Rusiji.
Traženje alternative za Wagner?
Autor Richard Kemp u komentaru podsjeća da je u ljeto 1934. nacistički vođa Adolf Hitler naredio ubojstvo čelnika SA jurišnih jedinica, nacističke privatne milicije koja je počela izmicati kontroli te je zaprijetila njegovoj moći. Ubojstvo Maksima Fomina, koji je, kao i mnogi vojni blogeri, bio vrlo kritičan prema načinu na koji Kremlj vodi rat u Ukrajini te je, kako se navodi, favorizirao zloglasne Wagnerove plaćenike, neki su protumačili kao hitac iznad Prigožinove glave, ističe autor.
O Prigožinu se čak zna nagađati kao o potencijalnom Putinovom nasljedniku, a u kritikama vojnog vrha otišao je toliko daleko da je optužio ministra obrane Sergeja Šojgua za izdaju. Čini se, navodi autor, da je to uznemirilo Putina, kao i vojni vrh, do te mjere da je Prigožinova privatna vojska optužena da je namjerno i bespotrebno trošila živote svojih plaćenika te im uskraćivala streljivo, sve kako bi se skupinu kompromitiralo i maknulo u stranu.
Ministarstvo obrane Velike Britanije izvijestilo je da Rusija želi sponzorirati i razviti alternativne privatne vojne tvrtke koje bi zamijenile grupu Wagner u Ukrajini. Skupina je sa 30.000 do 50.000 boraca u toj zemlji bila ključna za Putinove posrnule ratne napore, poduzimajući misije koje regularna vojska ne bi obavljala, pa očiti potezi odigrani protiv ove skupine, navodi autor, pokazuju koliko veliku prijetnju Putin smatra da Prigožin predstavlja.
No, napominje, skupinu Wagner neće biti lako zamijeniti. Osim aktivnosti u Ukrajini, njihova mreža, isprepletena s ruskom vanjskom i gospodarskom politikom, proteže se od Sirije do Afrike i od Europe do Latinske Amerike. Dodatno ju je ‘podignuo‘ rat u Ukrajini i nedvojbeno je postala prevelika da bi se u potpunosti iskorijenila.
No, iako bi Putinu možda bilo bolje da se oslobodi privatnih vojnih postrojbi i unutarnjih rizika koje one predstavljaju, one mu istovremeno donose mnoge koristi. U prvom redu, on zna da su bivše ruske čelnike slabile visoke stope gubitaka i njegovi očajni pokušaji da izbjegne još veće gubitke objašnjava očiti oprez Rusije u njezinoj trenutačnoj ofenzivi i nevoljkost Kremlja da naredi punu mobilizaciju. Pogibije plaćenika ne moraju se službeno prijaviti, a njihove vreće za tijela ne izazivaju emocije poput onih kada se vraćaju tijela vojnika.
Grupa Wagner je također nedvojbeno pokazala, posebno u Bahmutu, da privatne vojne tvrtke ponekad mogu djelovati učinkovitije jer su oslobođene birokracije i institucionalne ‘skleroze‘, koja je često karakteristična za funkcioniranje regularnih snaga. Iako su njihovi vlasnici motivirani profitom, privatne vojne tvrtke su također i jeftinije, nema velikih troškova opsežne obuke, mirovina, invalidnina i većih plaća.
I Šojgu ima svoju privatnu vojsku u Ukrajini?
No, glavna stvar u ovom ratu je da vojne tvrtke i njihovi borci nisu zakonski odgovorni. Naime, prema ruskom zakonu one su nezakonite i stoga se može poreći da su uopće angažirane. One nisu komercijalno registrirane, ne plaćaju poreze i službeno ne postoje. Istovremeno, borci Wagnera su pokazali razinu nemilosrdnosti veću od većine regularnih ruskih snaga - silujući, pljačkajući, mučeći i ubijajući zatvorenike i civile s malo straha da će ikad biti izvedeni pred lice pravde.
Putin će, navodi autor, nastojati kombinirati te prednosti s faktorom koji je možda od najveće važnosti u ovome ratu - lojalnošću. Tu bi mogao biti ključan ministar obrane Sergej Šojgu, meta Prigožinovog bijesa. Vjeruje se da čak i Šojgu ima svoju privatnu vojsku u Ukrajini - Patriot, ilegalnu organizaciju koja se bori za profit uz regularne snage, kojima on po zakonu upravlja.
Možda će upravo Patriot biti izabrani nasljednik Wagnera. Šojgu je dugogodišnji Putinov prijatelj čija je lojalnost neupitna, njegova vlastita sudbina povezana je s Putinovom, a budućnost obojice ovisi o ishodu rata u Ukrajini. Brza transformacija ruske scene privatnih vojnih tvrtki, a posebno uklanjanje skupine Wagner s bojnog polja, mogle bi za Putina predstavljati adut kakav je eliminacija SA jedinica predstavljala za Hitlera. Ako to ne učini, ističe autor, to bi moglo značiti njegov kraj.
U svakom slučaju, sve su to loše vijesti za Zapad, koji će u nadolazećim godinama nedvojbeno osjetiti rastuće učinke u borbama prekaljene mreže ruskih plaćeničkih skupina diljem svijeta, zaključuje Richard Kemp.