KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Aleksandar Vučić je u Srebrenicu došao izraziti kajanje, a sada je on taj kojem se ispričavaju

 AFP, Getty Images

Kamenovanje srbijanskog premijera Aleksandra Vučića zasjenilo je sve što se jučer dogodilo u Srebrenici, izbivši u prvi plan i svih inozemnih vijesti. Čin je bio divljački, nespojiv s bilo kakvim boljim običajem na Balkanu (gdje se govorilo: gost u kuću, Bog u kuću, pa makar koliko gost bio mio ili nemio), napokon i neopisivo stupidan: tragične, goleme bošnjačke žrtve, radi kojih se okupio svijet, gurnute su u drugi plan, a u prvi plan je, u poziciju žrtve, gurnut Vučić. Došao je izraziti kajanje, sada je on taj kojemu se ispričavaju.

Taj incident, koji je mogao i gore završiti, nedopustiv je (i pravno, i politički). Treba se upitati upitati je li sigurnosni propust, koji je to omogućio, zaista rezultat nekompetencije, ili namjere da se u Bosni opet zakuha, što nije u računu pučanstvu, ma kojoj naciji ili religiji pripadalo – ali vidimo da taj lonac i dalje krčka, da ga lože, ne samo Dodik.

Nismo pobornici teorija urote, naučili smo od Krleže da je glupost svemirska sila, ali i ona ima granica: preko njih stupidno prerasta u bestijalno, vuče u (novi) zločin. Srebrenica ne bi bila takav strašan memento da se i onda, prije 20 godina, nije slijepa mržnja spregnula s, u najboljem slučaju, arogantnom glupošću precijenjenog birokrata.

DIMITAR DILKOFF
TOPSHOTSA Bosnian woman (C) mourns at the freshly dug grave of her brother on July 11, 2015 at the Potocari Memorial Center near the eastern Bosnian town of Srebrenica, where 136 bodies found in mass grave sites in eastern Bosnia will be reburied on 20th anniversary of the Srebrenica massacre. Thousands of people were pouring into Srebrenica today to commemorate the 20th anniversary of the massacre of thousands of Muslims in the worst mass killing in Europe since World War II. The remains of 136 newly-identified victims were to be laid to rest alongside more than 6,000 others already buried at a memorial centre just outside the eastern Bosnian town. AFP PHOTO / DIMITAR DILKOFF

FOTO: AFP

Riječ je o Yasushiju Akashiju, koji je tada bio posebni predstavnik glavnog tajnika Organizacije Ujedinjenih naroda za Bosnu i Hercegovinu. Taj svjetski birokrat višekratno je odbacio molbu zapovjednika nizozemskog bataljuna, kojemu je namijenjena zaštita srebreničke „zaštićene zone“ pred soldateskom „generala“ Mladića, da mu pošalje avijacijsku podršku.

Taj potez – koji bi morao napokon biti raščišćen i na sudu pred koji Akashija treba izvesti – ohrabrio je Mladića i njegove da prionu pokolju u Srebrenici.Povijest je, zapravo već izrekla sud. Neki politički sud izrečen je i u samoj Nizozemskoj: na tome je pala jedna vlada, što nije dovoljno ali je barem poučno.

Nužna je – uvijek u takvim slučajevima – i sudbena presuda (koja ne mora biti osuda, napokon, ali bez nje se za mnoge zločince, pa i u nas, priziva „presumpcija nevinosti“). I kad se Haaški tribunal tek nazirao pisali smo da je sud potreban da bi obeshrabrio opetovanje zločina u nedogled, po obrascu kolektivne krivnje i kolektivne odmazde.

Tko zna za zločin – dužnost mu je prijaviti , da se utvrdi odgovornost, a ne kamenovati, a ne psovati po mrežama, a ne se skrivati iza općenitih „fraza osude“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. siječanj 2021 08:23