KLJUČNO ETIČKO PITANJE

INTIMNI VAPAJ NADBISKUPA I DOBITNIKA NOBELOVE NAGRADE ZA MIR 'Želim da mi se omogući pravo na eutanaziju!'

 Mark Wessels / REUTERS

Desmond Tutu je ponovo, ovaj put osobnije nego ikad, otvorio pitanje prava na dostojanstvo smrti, što podrazumijeva i pravo na smrt. Taj nobelovac za mir, umirovljeni anglikanski nadbiskup Cape Towna, koga je njegov prijatelj Nelson Mandela zvao “glasom bezglasnih”, opet je digao glas u ime njih, obespravljenih - ali se to sada ne odnosi na one koje je ušutkala potlačenost, nego bolest i nemoć.

Još preklani je nadbiskup Tutu pisao da je način kako je njegov prijatelj Mandela bio tretiran potkraj života bio uvreda njegovu dostojanstvu. Već tada je zahtijevao - svjestan svoga vjerskoga nadbiskupskoga i etičkoga nobelovskog autoriteta - da i Južnoafrička Republika usvoji zakon o potpomognutom umiranju. Napomenuo je da je za taj termin s obzirom na negativnu konotaciju koju imaju termini “eutanazija” i “samoubojstvo”. Neki dan je, nakon mise kojom je obilježio svoju 85-godišnjicu, taj zahtjev personalizirao tvrdnjom da i on ima pravo na potpomognutu smrt. “Kao što sam se čvrsto zauzimao za sućut i dostojnost u životu, vjerujem da bolesni ljudi imaju pravo na istu sućut i dostojnost kad je na redu njihova smrt”, rekao je Tutu. “Umirući moraju imati pravo odabrati kako i kada napustiti Majčicu Zemlju”, smatra sada nadbiskup.

Sućut ili milosrđe

Sućut, ili čak milosrđe navode se kao razlog eutanazije, koja postoji, i te kako: u Italiji, na primjer, procjene iz ozbiljnih izvora tvrde da je to uzrok oko 4 posto smrti. Eutanazija danas znači ponajprije nanošenje smrti “iz milosrđa” (zbiljskoga ili hinjenoga) osobi čija je kvaliteta života nepovratno uništena uslijed veoma bolne neizlječive bolesti, odnosno fizičke ili psihičke invalidnosti.

Još se Francis Bacon zauzimao da liječnici, koji se staraju i za neizlječive i terminalne bolesnike, pomognu tim pacijentima da pate što manje, kako bi imali “dobru smrt”. Upravo to - “dobra smrt” - znači doslovce imenica “eutanazija”. Bacon ne implicira da bi liječnik sâm nanio smrt pacijentu. Ipak, očito je da su liječnici odavna sudjelovali u usmrćivanju pacijenata koji su neizrecivo patili, inače ne bi bilo potrebe da se u Hipokratovoj prisezi (oko 420. prije Krista) obećava: “Neću nikome dati smrtonosan lijek, pa ni ako on to zahtijeva, niti ću ga savjetovati; također nijednoj ženi neću dati nešto što izaziva abortus…”.

Pravo na smrt

Od kraja XIX stoljeća pojam “eutanazija” primjenjuje se na namjerno nanošenje lagane ili bezbolne smrti. Takva eutanazija može biti: aktivna izravna (davanjem smrtonosnog sredstva), aktivna neizravna (sekundarna posljedica nekoga potrebnog lijeka, npr. morfija za ublažavanje bolova), te pasivna (prekidom ili propuštanjem tehnika održavanja u životu). Nadalje, može biti dragovoljna (kada to zahtijeva sam bolesnik, fizički nesposoban ubiti se, ili kada biološkim testamentom zahtijeva osoba za slučaj da se nađe u stanju kada više ne može aktivno odlučivati ni djelovati, npr. u ireverzibilnoj komi), ili nedragovoljna (dijete, mentalni bolesnik).

Ne smatra se više eutanazijom davanje analgetika koji skraćuju život, niti odbijanje “terapeutskog maltretiranja” (odnosno “beskorisnog liječenja”) koje ne može popraviti uništenu kvalitetu života (npr. trajno vegetativno stanje). Ne smatra se eutanazijom ni svjesno bolesnikovo odbijanje liječenja. Ipak ima pojedinaca i organizacija koje sve to zabranjuju, npr. Katolička crkva.

U Italiji je, odbijajući “maltretiranje liječenjem” Piergiorgio Welby, terminalni bolesnik od jednostrane mišićne distrofije, pa navodeći riječi Benedikta XVI: “Potrebno je naglasiti neprijeporno dostojanstvo ljudskog života, od začeća do prirodnog kraja”, dometnuo: “Zar ima nečega prirodnoga u rupi u trbuhu i crpki koja ubacuje masnoće i proteine? Zar ima nečega prirodnoga u prorezu u dušniku i crpki koja puše zrak u pluća? Što je to prirodno u tijelu koje se održava u biološkoj funkciji uz pomoć umjetnog respiratora, umjetne prehrane, umjetnog navodnjavanja, umjetnog pražnjenja crijeva, u umjetno odgođenoj smrti? Kada terminalni bolesnik odluči da se odrekne čuvstava, uspomena, prijateljstava i života, te zahtijeva da se dokrajči surovo ‘biološko’ preživljavanje, vjerujem da ta njegova volja mora biti poštovana i prihvaćena onim pijetetom koji predstavlja snagu i dosljednost laičke misli”. Welby se pozivao i na sv. Ivana Pavla II. Taj je papa 1999 pisao starijima: “Unatoč životnim ograničenjima doba sačuvao sam radost života. Zahvalan sam Gospodinu na tome. Divno je do kraja izgorjeti za Kraljevstvo Božje”. On se poslušno pokorio svakoj terapiji, junački je podnosio svoje muke, ali je pri posljednjem pogoršanju odlučio ostati u Apostolskoj palači i ondje umrijeti rekavši: “Pustite me u kuću Očevu”.

Benedikt XVI je svejedno odlučio da Welbyju bude uskraćen vjerski sprovod, s obzirom na njegovu borbu za pravo da odabere smrt. I nedavno je, u posljednjem intervjuu, ponovio da mu je bilo teško, ali da su mu tu odluku naredile savjest i vjera.

Pravo na život osnovno je među svim temeljnim ljudskim pravima. Ako je ono uskraćeno, nema prostora ni za jedno ino temeljno ljudsko pravo: na slobodu, na rad, na ravnopravnost, od kojih ni jedno ne postoji bez prethodnoga. Ali već se davno smatralo da pojedinčevo pravo na život podrazumijeva i njegovo pravo na smrt. Uskraćujući ga, neke religije izrijekom kažu da su život i smrt u Božjim rukama, pa bi čovjekovo uzimanje prava odlučivanja o vlastitoj smrti bilo čin pobune protiv Boga, odbacivanje Njegova dara. Zato su u kršćanstvu samoubojice stoljećima zakapani izvan groblja, gdje zemlja nije bila posvećena.

Sredstvo zloporaba

I za mnoge religije i za mnoge države je pomagač u nečijoj smrti naprosto ubojica, vrijedan vremenite ljudske i vječne Božje kazne.

Eutanazija zaista može biti sredstvo strašnih zloporaba: tko ima pravo odlučiti kada i kako nekoga ubiti? Pojedinac koji raspolaže fizičkim moćima može se odlučiti za samoubojstvo. To je - da idemo do kraja - mogao i Welby dok se još kretao u kolicima. Mirko Dražen Grmek, u svoja doba vodeći svjetski povjesničar medicine, sam je sebi isključio aparat za respiraciju i tako dopustio da se udavi. U posljednjoj knjizi, napisanoj kada je već znao od kakva oblika skleroze boluje, sam Grmek je objasnio zašto je protiv tvrdoglave terapije, dakle one koja produžuje život pacijentu bez obzira na kvalitetu preostalog života, na muke koje pacijent trpi i, napokon, na njegovu volju. Već tu je objasnio zašto se zauzima za pasivnu eutanaziju u bezizglednim slučajevima.

Osoba kojoj je ostao zdrav duh, uz kakvu-takvu mogućnost izražavanja, može se opredijeliti za prekid terapije. Ali kako biti siguran da to nije rezultat emotivne ucjene? Da osoba zaista želi umrijeti, a ne samo osloboditi bližnje muke i trapljenja? Što s onima koji su u komi?

Grijeh nečinjenja

Ta smo pitanja ovdje već postavljali, ali na njih nemamo definitivnog odgovora.

Dodatni je problem što je osjećaj da je nastavak života nečovječno nekvalitetan i nedostojanstven - ipak individualan: ima pacijenata u Welbyjevu stanju koji se žele boriti, ima ih koji uzalud mole da budu pošteđeni mučenja jer im je besmisleno. I Welby je izdržao gotovo deset godina zarobljen u sve bolnijemu nepomičnom tijelu.

Napredak medicinske tehnologije natjerao je i zakonodavce i vjerske zajednice da precizno definiraju moment smrti. Trebalo je vremena dok se nisu usuglasili da smrt nastupa prekidom moždane djelatnosti (vidjelo se, u slučaju Terry Schiavo, da ni ta definicija nije dovoljna dokle god su moguća različita mišljenja o tome radi li mozak i na kojoj razini; tek je autopsija pokazala da je nesretna žena umrla mnogo godina prije negoli je prestala disati).

Posrijedi je ključno etičko pitanje, o životu i smrti, o pravu i na jedan i na drugu. Vidimo da ni religije, čak ni kršćanske konfesije, nisu u tome jednodušne, jer na različite načine tumače istu Riječ. Još je gore zastupnicima i sucima: nemaju pravo tu prati ruke i prepustiti odluku nekim boljim vremenima, jer u tom slučaju postaju ili sukrivci smrti nevinoga, ili torture kojoj je izvrgnut nesretni pojedinac.

Tko se laća bilo politike bilo sudstva, mora znati da mu je u tom poslu grijeh nečinjenja gotovo izjednačen s grijehom zločina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. ožujak 2024 02:24