Iran je uspješno iskoristio sukob Izraela i Palestinaca, ali primarno Hamasa kako bi potvrdio utjecaj i na tom dijelu MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika), zaključak je analize koju je objavio Soufan Centar, neovisni neprofitni centar koji nudi istraživanje, analizu i strateški dijalog o globalnim sigurnosnim izazovima i vanjskopolitičkim pitanjima. Analizu prenosimo s minimalnim promjenama.
“Sukob između Izraela i Palestinaca u pojasu Gaze ponovno je pokrenuo pitanja o ulozi Irana u poticanju regionalnih konflikata. Široko je prihvaćeno mišljenje da Iran pruža oružje i financira militante - posebno Hamas, koji de facto ima kontrolu nad tim teritorijem, kao i Palestinski islamski džihad (PIJ), manju i radikalniju skupinu. State Department u izvještaju o Iranu za 2020. godinu kaže da Teheran osigurava palestinskim oružanim skupinama oko 100 milijuna dolara godišnje. Ipak, moguće je precijeniti ulogu Irana u sukobima; svi dokazi sugeriraju da su borbe evoluirale [najavljenom] deložacijom palestinskih obitelji u dijelovima istočnog Jeruzalema, kao i nasilnim obračunima s vjernicima u džamiji Al-Aqsa tijekom Ramazana, a ne djelovanjem Islamske Republike.
U skladu s obrascem djelovanja, iranski čelnici iskorištavaju sukob koji sami nisu započeli. Kiša raketa i projektila kratkog dometa koje Hamas i PIJ ispaljuju na izraelske gradove pomogao je iranskim štićenicima da se pojave kao ključni prvaci palestinskog nacionalnog pokreta, zatamnjujući ulogu palestinskih čelnika sa Zapadne obale, koji sve dosad nisu uspjeli provesti nužne promjene. Kao pokrovitelj skupina u Gazi i dobavljač raketne tehnologije, Iran signalizira da se može osvetiti Izraelu zbog njegovih nedavnih napada na iranske brodove i nuklearno postrojenje u Natanzu. Iran je Hamasu i PIJ-u dostavio nacrte, komponente i savjete za izgradnju arsenala od oko 30.000 raketa različitog dometa, od kojih većina može pogoditi južni, ali neke i sjeverni Izrael. Iran je pokazao da njegova tehnologija, u rukama posrednika, može barem povremeno probiti izraelsku sofisticiranu obranu kao što je Željezna kupola te izazvati nered u Izraelu i nanijeti mu žrtve. Te sposobnosti - koje daleko premašuju opseg raketnih napada Hamasa u sukobu s Izraelom 2014. godina - jačaju utjecaj Irana u eskalirajućem sukobu u sjeni s Izraelom, istovremeno drastično povećavajući ljudski danak sukoba.
Iranska uloga u sukobima Izraela i snaga iz pojasa Gaze mogla bi potaknuti hitnost u naporima administracije Joea Bidena da se dogovori uzajamni sporazum Irana i SAD-a o potpunom poštovanju iranskog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine. Kolaps tih pregovora bi - u svjetlu izraelsko-palestinskiog sukoba, iranskih izazova američkim ratnim brodovima u Perzijskom zaljevu i povremenih raketnih napada milicija s iranskom potporom na objekte s američkom posadom u Iraku - mogao potaknuti osjećaj krize u naporima Bidenove administracije da odgovori na previranja na Bliskom Istoku. Iako neki u Kongresu, a i drugi stručnjaci, pritišću administraciju da prekine nuklearne pregovore s Iranom u svjetlu potpore Teherana Hamasu, čini se da su borbe ojačale namjeru administracije da postigne dogovor s Iranom u bečkim nuklearnim pregovorima.
Državni tajnik Antony Blinken izjavio je 13. svibnja: “Iran s nuklearnim oružjem ili sposobnim da ga posjeduje u vrlo kratkom roku, Iran je koji će vjerojatno djelovati s još većom nekažnjivošću kada je u pitanju podrška [oružanim frakcijama u regiji]." Bidenova bi administracija mogla Iranu ponuditi ublažavanje sankcija šireg dosega nego što je ranije planirala kako bi se u Beču što ranije postigao sporazum.
Šire gledano, iranska potpora spomenutim palestinskim skupinama, koji su muslimani suniti, pomaže nadići percepciju da se Iran udružuje samo sa šijitskim grupacijama. Ugled Irana kao pouzdanog lidera svih [islamskih] "pokreta otpora" u regiji, bez obzira na religijsku denominaciju, pretrpio je štetu 2012. godine kada su Iran i Hamas na nekoliko godina prekinuli odnose zbog razlika u odnosu prema Siriji. Iran je podržavao šijitski Assadov režim, dok je Hamas podržavao uglavnom sunitsku oporbu Assadu. Širenje poziva muslimanima sunitima novi je korak u jačanju iranske regionalne strategije uspostave saveznika i posrednika u cijeloj regiji radi pritiska na Sjedinjene Države, Izrael, Saudijsku Arabiju i druge protivnike. Iranski čelnici brzo su prepoznali i iskoristili stratešku vrijednost koju nasilje, koje je zahvatilo Izrael i Gazu, ima za Teheran. Ipak, palestinski i izraelski civili nose teret pojačanog intenziteta sukoba.”