RIM - Svijet ženskih redovničkih zajednica vjerojatno je najuzburkaniji u Katoličkoj crkvi. U njemu se mogu naći primjeri pobožnosti i misticizma kakvi se ne očekuju od muškaraca, ali i primjeri strahovitih pritisaka koji su opisivani u francuskoj i talijanskoj literaturi XVIII-XIX stoljeća, a za kakve je tek potkraj prošlog milenija skovan pojam “mobing”. Ženskih redova i ženskih zajednica zaista je mnogo i nije dopustivo sve njih strpati u “istu torbu”.
U Vatikanu ima redovnica koje obavljaju veoma važne i odgovorne poslove (neke od njih bez vela i vanjskih oznaka redovništva, osim križa oko vrata) - a drugdje ima i onih koje se bune da su tretirane gore nego služavke, da trpe oholost svećenika, ponegdje i izravna nasilja (navođeni su slučajevi iz Afrike gdje s časne bile uvjeravane da moraju “izići u susret” svećeniku koji ima svoje potrebe, a ne može ih zadovoljiti u puku, što zbog sablazni, što zbog aidsa).
Ipak, najgore je redovnicama ondje gdje su u samom redu izložene pritiscima, gdje je autoritarna hijerahijska shema “precrtana” iz muškog društva i primijenjena na način koji bi bio karikaturalan, da nije kadikad strašan. “Istupila sam iz reda da bih sačuvala ono malo vjere što i je ostalo” - rekla mi je spontano jedna bivša časna, vrhunska profesionalka u svojoj struci, iskreno pobožna osoba, posve posvećena služenju bližnjemu.
U Italiji su redovnice 90-ih godina, poslije pada Berlinskog zida, insistirale na 8. ožujka, Međunarodnom danu žena, kao simbolu svojih reivindikacija. U SAD-u su redovnice - osobito one uposlene u medicini - otvorile prijepor s biskupima, kako zbog pedofilije (na koju su reagirale mnogo prije muškaraca i mnogo odlučnije), tako i zbog prava pacijentica. Kardinal Franc Rodé poslao im je dva istražna povjerenstva da ih “normalizira”, ali se čini da je samo ubrzao svoj odlazak u mirovinu, jer je svojom krutošću pridonio da prijepori prerastu u skandale.
Da se razumijemo: nije posrijedi vjera, a kamoli teologija. Posrijedi su najčešće puki odnosi zapovijedanja i pokoravanja, koji pripadaju tradiciji crkava, ali bi morali biti strani redovničkim zajednicama u kojima bi svi pripadnici morali funkcionirati kao sestre, odnosno braća. S druge strane, i među rođenim sestrama, odnosno rođenom braćom, zna biti užasnih epizoda. Zato ne treba od svakog skandala praviti smak Crkve, ali ne treba dopustiti ni da se nasilja zataškavaju uime “višeg cilja”, kamoli “jedinstva”, jer osnove za to nema ni u evanđeljima.