Moja kćer Sara imala je samo pet godina kada su mi je uzeli, i slika njezinog lica izobličenog od straha ostat će mi doživotno urezana u pamćenje. Pružala je ruke prema meni i zazivala me, no ja je nisam ni pokušala umiriti. Umjesto toga, na brzinu sam spakirala njezinog omiljenog medvjedića, pidžamu i odjeću za presvući, samo kako bi ju što prije odveli.
Imala sam divan dom, uređen vrt i lagodan život. Moj ormar bio je pun odjeće, a Sara je imala gomilu igračaka. No bila sam alkoholičarka koja bi dnevno popila cijelu bocu vodke i još jednu bocu crnog vina.
Zamolila sam socijalnu službu da odvedu Saru da živi s ocem u Italiji i bilo je takvo olakšanje gledati ju kako odlazi. Dijelom, jer sam joj željela bolji život, no ponajviše jer sam htjela ostati sama kako bi pila alkohol bez ometanja.
Sada kada sam već tri godine trijezna, ne mogu vjerovati koliko sam sebična bila. No još nevjerovatnije je to da je Sara, koja sada ima 11 godina, ponovno u mom životu. Kad joj se ispričavam, kaže mi, 'Mama, bila si bolesna'. Njezina zrelost i bezgranična ljubav je ono zbog čega se još više sramim.
S 19 godina postala sam stjuardesa, a alkohol je bio dio svakodnevnice kabinskog osoblja. Odsjedali smo u luksuznim hotelima, večerali po restoranima i družili se uz alkohol. U srednjim 20-im bila sam ovisna. Morala sam imati uvijek sa sobom bocu vodke u slučaju da sletimo u neko mjesto gdje ne mogu kupiti alkohol.
Nakon 17 godina bila sam umorna od letenja i prihvatila sam posao u telekomunikacijskoj kompaniji. Tada sam upoznala bivšeg supruga i zatrudnjela.
U trudnoći nisam pila, a kad se Sara rodila uživala bih u pokojoj čaši vina. No tada ej suprug počeo češće poslovno putovati, a mojih nekoliko čaša pretvorilo se u bocu. Naš brak raspao se kad je Sara imala četiri godine.
Počela sam Saru ostavljati kod svoje mame kako bih se mogla napiti. Ona me molila da prestanem, no ja ju nisam slušala.
Često sam pijana vodila Saru van, a kada bih joj primjerice pokušala pomoći sa zadaćom, moje ruke se nisu prestajale tresti.
Trošila sam 175 funti tjedno (oko 1500 kuna), a kad bih potrošila sve novce, krala bih. Bila sam dobro odjevena i čuvari nikad nisu posumnjali da sam nešto ukrala.
Moja majka razboljela se od raka i više nije mogla čuvati Saru. Moja glava pucala je od mamurluka kad bi ju vodila u školu. Shvatila sam da se nešto mora promijeniti, da Sara mora otići ako želim nastaviti piti.
Napisala sam suprugu pismo i priznala mu ovisnost. To pismo nikada nije stiglo do njega. On je promijenio adresu i broj telefona i nisam ga mogla dobiti, pa sam se obratila socijalnoj službi. Bio je to monstuozan čin. Sara je odvezena u dom dok nisu provjerili je li moj suprug dovoljno dobar da se brine za nju. Nakon tjedan dana odvezli su ju u Italiju.
Tri mjeseca nakon toga moja majka je umrla, a ja sam pila dok se nisam onesvijestila. U naredne dvije godine nisam ni jednom vidjela Saru. Proganjala me činjenica da sam izgubila svoju kćer.
Pila sam i pila i tako ubijala prazninu koju sam osjećala. U veljači 2010. probudila sam se i nisam mogla gutati. Tada sam posjetila liječnika. Testovi su otkili da imam cirozu jetre i probleme s bubrezima, plućima i tekućinu u abdomenu. Bila sam na korak do smrti, no bila sam u takvoj depresiji da me nije bilo briga. Liječnici su se borili za moj život. Sljedećih 11 mjeseci provela sam manje-više u bolnici. Žudjela sam za svojom kćerii i nakon terapije uvidjela da alkohol nije odgovor.
U srpnju 2011. bila sam trijezna i prvi put sam stavila svoju kćer na prvo mjesto. Nazvala sam supruga i rekla da ih dolazim vidjeti, nakon tri godine.
- Mama gdje si bila dosad - upitala me, a trenutak kada me zagrlila iscijelio je moje srce.
U Italiji je bila sretna, imala je nove prijatelje i znala jezik savršeno, ipak šest godina nakon što sam ju napustila, odlučila mi se vratiti.
S 48 godina, dobila sam novu životnu priliku. Nevjerojatan je to nastavak priče, jer znam da sam trebala već biti mrtva.
Gillian McFarlane svoju životnu priču ispričala je u intetvjuu koji je dala novinarki Alison Smith-Squire.