Moja kćer Sara imala je samo pet godina kada su mi je uzeli, i slika njezinog lica izobličenog od straha ostat će mi doživotno urezana u pamćenje. Pružala je ruke prema meni i zazivala me, no ja je nisam ni pokušala umiriti. Umjesto toga, na brzinu sam spakirala njezinog omiljenog medvjedića, pidžamu i odjeću za presvući, samo kako bi ju što prije odveli.
Imala sam divan dom, uređen vrt i lagodan život. Moj ormar bio je pun odjeće, a Sara je imala gomilu igračaka. No bila sam alkoholičarka koja bi dnevno popila cijelu bocu vodke i još jednu bocu crnog vina.
Zamolila sam socijalnu službu da odvedu Saru da živi s ocem u Italiji i bilo je takvo olakšanje gledati ju kako odlazi. Dijelom, jer sam joj željela bolji život, no ponajviše jer sam htjela ostati sama kako bi pila ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....